|
Dnevnik.hr Opis bloga i o meni
Na ovom blogu možete naći prijevod 12 do sada izašlih poglavlja ''Ponoćnog Sunca''. Sama sam ih prevodila. Linkovi i Kontakt
Arhiva
Citati
|
12. poglavlje - Komplikacije
Znam, zapostavljala sam blog. :( priznajem svu krivicu. Jednostavno nisam imala vremena! Škola, matura, ispiti, odgovaranja, druga web stranica, koncert :D Puno se toga dešavalo. Zadnjih par dana sam prevodila ovo (ujedno i zadnje) poglavlje ''Ponoćnog sunca'' i moram reći da mi je laknulo kad sam prevela i tu zadnju 264. stranicu! Sada mogu konačno uživati u čitanju, kao i vi! Pričekat ću objavljivanje ostatka, a u međuvremenu možda prevedem ovu novu Meyericinu knjigu - ''Kratak novi život novorođene Bree''. Kada nađem i tu knjigu i vremena objavit ću nastavak! Iako, nisam sigurna hoću li je prevoditi ili ne - ako je objave kod nas onda neće biti potrebe :) Izvještaj s koncerta ću zajedno sa slikama i videima objaviti u idućem postu u narednim danima :) 12. poglavlje ''Ponoćnog sunca'' - Komplikacije (na ovom dizajnu moram posebno mijenjati boju svemu što pišem u kurzivu jer mi inače ne prikaže ta slova, tako da u ovom odlomku misli likova koje Edward čita ili naglašene riječi nisu nikako istaknute, ali nije se problem snaći kada se pažljivo čita! :) Uživajte :) 12. komplikacije Bella i ja tiho smo ušli na sat biologije. Pokušavao sam se usredotočiti na trenutak, na djevojku pored mene, na ono što je stvarno i trajno, na sve što će zadržati Aliceine obmanjujuće, beznačajne vizije dalje od moje glave. Prošli smo pored Angele Weber koja se zadržala na pločniku, pričajući o zaduženjima s dečkom s kojim sluša trigonometriju. Površno sam skenirao njene misli, očekivao sam više razočaranja, bio sam iznenađen njenim sjetnim glasom. Ah, znači bilo je nešto što je Angela željela. Na nesreću, to nije bilo nešto što bi se moglo lako zamotati kao poklon. Na trenutak sam se osjećao neobično utješeno, čuvši Angelinu beznadnu čežnju. Prožeo me osjećaj sličnosti za koji Angela nikada neće saznati i bio sam, u toj sekundi, zajedno s tom dobrom ljudskom djevojkom. U idućoj sekundi bio sam naglo i posve ljut. Jer Angelina priča nije morala biti tragična. Ona je bila čovjek, i on je bio čovjek, a razlika koje se u njenoj glavi činila toliko nepremostiva bila je smiješna, posve smiješna u usporedbi s mojom situacijom. Nema svrhe da joj srce bude slomljeno. Kakva potraćena tuga, jer nije bilo razloga da ne bude s onim kojeg želi. Zašto ne bi imala ono što želi? Zašto ova jedna priča ne bi imala sretan kraj? Želio sam joj dati poklon… Pa, dat ću joj što želi. Znajući ono što znam o ljudskoj prirodi, vjerojatno neće biti teško. Preispitao sam svijest dečka pored nje, objekt njene naklonosti, i on se nije činio nevoljnim, samo je bio suočen s istom teškoćom kao i ona. Bez nade i pomiren sa sudbinom, kao i ona. Sve što sam trebao napraviti je dati prijedlog… Plan se lako formirao, skripta se napisala sama, bez da sam uložio išta truda sa svoje strane. Trebat ću Emmettovu pomoć – jedina prava teškoća bit će nagovoriti njega na ovo. Ljudskom se prirodom moglo puno lakše manipulirati nego vampirovom. Bio sam zadovoljan svojim rješenjem, svojim poklonom za Angelu. Bilo je to lijepo skretanje od vlastitih problema. Da se barem i ti moji tako lako poprave. Raspoloženje mi se malo popravilo kad smo Bella i ja sjeli. Možda bih trebao biti pozitivniji. Možda postoji neko rješenje za nas koje mi je bježalo kao što je Angelino očito rješenje njoj bilo nevidljivo. Nije baš vjerojatno… Ali zašto trošiti vrijeme na beznađe? Nisam imao vremena za trošiti s Bellom. Svaka je sekunda bila važna. Gosp. Banner je ušao vukući za sobom prastari TV i video. Preskakao je dio za koji nije bio previše zainteresiran – genetičke poremećaje – i pokazivao film za iduća tri dana. Lorenzovo ulje nije baš veseo film, ali nije spriječio rast uzbuđenja u prostoriji. Nema bilješki, nema gradiva za test. Tri slobodna dana. Ljudi su likovali. Nije mi to smetalo. Nisam planirao posvetiti pažnju ničemu osim Belle. Danas nisam povukao stolicu dalje od nje, dao si prostora za disanje. Umjesto toga, sjeo sam bliže njoj kao što bi napravio bilo koji normalan čovjek. Bliže nego smo sjedili u mom autu, dosta blizu da se lijeva strana mog tijela osjeti zaronjenom u toplinu njene kože. Bilo je to čudno iskustvo, ali puno užitka i iscrpljivanja živaca, ali ovo sam više preferirao nego sjedenje s druge strane stola od nje. Kao da sam već navikao i brzo sam shvatio da to nije dovoljno. Nisam bio zadovoljan. To što sam bio ovako blizu nje povlačilo me da joj budem još bliže. Povlačenje je bilo sve jače što sam joj bio bliže. Optužio sam je da je magnet za opasnost. Upravo sada, osjetio sam da je ovo doslovno istina. Ja sam bio opasnost, i, za svaki centimetar koji sam si dopustio da joj budem bliže, njena je privlačnost postajala silovitija. I onda je gosp. Banner isključio svjetla. Bilo je čudno koliku je razliku ovo radilo, uzimajući u obzir da je nedostatak svjetla malo značio mojim očima. I dalje sam vidio jednako jasno kao i prije. Svaki detalj prostorije mi je bio jasan. Pa, čemu onda šok od elektriciteta u zraku, u ovom mraku koji meni i nije bio mrak? Je li to bilo zato što sam znao da sam ja jedini koji može jasno vidjeti? Da smo i Bella i ja nevidljivi drugima? Kao da smo sami, samo nas dvoje, skriveni u mračnoj prostoriji, sjedimo vrlo blizu jedno drugome… Ruka mi se ispružila prema njoj bez mog dopuštenja. Samo da joj dodirnem ruku, da je držim u mraku. Hoće li to biti tragična pogreška? Ako će je moja koža smetati, samo će maknuti ruku… Povukao sam ruku natrag, prekrižio sam ruke čvrsto preko prsa i zatvorio šake. Bez pogrešaka. Obećao sam si da neću raditi pogreške, bez obzira koliko se minimalne činile. Ako bih držao njenu ruku, samo bih želio više – još jedan nevažan dodir, još jedan pokret bliže njoj. Mogao sam to osjetiti. Nova vrsta požude je rasla u meni, radila na tome da mi poljulja samokontrolu. Bez pogrešaka. Bella je čvrsto prekrižila ruke preko prsa i ruke su joj se stisnule u šakama, kao i moje. Što misliš? Umirao sam od želje da joj šapnem te riječi, ali prostorija je bila pretiha da bismo se odali čak i razgovorom šaptom. Film je počeo, malo je posvijetlio tamu. Bella me pogledala. Primijetila je kako mi je tijelo ukočeno – kao i njeno – i nasmijala se. Usne su joj se malo otvorile, a oči su joj izgledale pune toplih poziva. Ili sam vidio ono što sam želio vidjeti. I ja sam joj se nasmijao; naglo je udahnula i pogledala sa strane. To je sve pogoršalo. Nisam joj znao misli, ali sam odjednom bio siguran da sam prije bio upravu, da je željela da je dodirnem. Osjećala je ovu opasnu žudnju kao i ja. Elektricitet je strujao između njenog i mog tijela. Nije se pomaknula cijeli sat, održavala je svoju sputanost, kontrolirala položaj kao i ja. Povremeno bi bacila pogled na mene i onda bi strujanje prošlo kroz mene sa šokom. Sat je prošao – polako, a opet ne dovoljno polako. Ovo je bilo tako novo, mogao bih ovako sjediti s njom danima, samo da osjetim osjećaj ispunjavanja. Imao sam tucet različitih argumenata protiv sebe dok su minute prolazile, racionalnost se borila s požudom dok sam si pokušavao opravdati da je dotaknem. Konačno, gosp. Banner je ponovno uključio svjetla. U svijetlom fluorescentnom svjetlu, atmosfera u prostoriji se vratila u normalu. Bella je uzdahnula i protegnula se, pružajući prste pred sebe. Sigurno joj je bilo neudobno biti tako dugo u tom položaju. Meni je bilo lakše – nepomičnost mi je bila prirodna. Nasmijao sam se olakšanju na njenom izrazu lica. ''Pa, ovo je bilo zanimljivo.'' ''Umm,'' mrmljala je, očito je shvatila na što sam ciljao, ali nije komentirala. Što ne bih dao da znam o čemu baš sad razmišlja. Uzdahnuo sam. Nema te količine želja koja će tome pomoći. ''Idemo?'' pitao sam, stojeći. Napravila je grimasu i nespremno stala na noge, ruke su joj se raširile kao da se bojala da će pasti. Mogao bih joj ponuditi ruku. Ili bih je mogao staviti ispod njena lakta – skroz lagano – da je smirim. To sigurno ne bi bilo veliko kršenje… Bez pogrešaka. Bila je vrlo tiha dok smo išli prema dvorani. Bora između očiju je bila dokaz, znak da je bila duboko u mislima. I ja sam bio u njima. Jedan dodir njene kože joj ne bi naudio, natjecala se moja sebična strana. Mogu lako smekšati pritisak svoje ruke. Neće biti teško dok god čvrsto kontroliram sam sebe. Moj osjećaj za dodir bio je mnogo razvijeniji nego ljudski; mogu žonglirati s tucetom kristalnih pehara bez da i jednog slomim; mogu primiti balon od sapunice bez da pukne. Sve dok sam čvrsto pod kontrolom… Bella je kao balon od sapunice – krhka i kratkotrajna. Privremena. Koliko dugo ću moći opravdavati svoju prisutnost u njenom životu? Koliko sam vremena imao? Hoću li imati drugu priliku kao ovu, kao ovaj trenutak, kao ovu sekundu? Neće mi uvijek biti na dohvat ruke… Bella se okrenula pred dvoranom da se suoči sa mnom, a oči su joj se raširile na moj izraz lica. Nije progovorila. Gledao sam sebe kroz odraz u njenim očima i vidio sukob koji je bjesnio u mojima. Gledao sam kako mi se lice mijenja dok mi dobra strana gubi argumente. Ruka mi se pomaknula bez svjesne zapovijedi da to učini. Nježno kao da je napravljena od najtanjeg stakla, kao da je krhka poput mjehurića, prsti su mi pomilovali toplu kožu koja joj je prekrivala obraz. Ugrijala se pod mojim dodirom i mogao sam osjetiti puls brzine krvi ispod njene prozirne kože. Dosta, naredio sam si, iako mi se ruka željela postaviti prema obliku njenog lica. Dosta. Bilo mi je teško povući ruku, prestati joj se približavati više nego sada. Tisuće različitih mogućnosti su mi prošle kroz um u trenutku – tisuće različitih načina da je dodirnem. Vrh prsta koji prati oblik njenih usana. Moj dlan ispod njene brade. Izvlačenje pramena njene kose i puštanje da mi padne u ruku. Moje ruke koje je grle oko struka, drže je uz moje tijelo. Dosta. Prisilio sam se da se okrenem, odem dalje od nje. Tijelo mi se pokretalo s naporom – nevoljko. Ostavio sam si um da se zadrži iza i gleda je dok sam brzo odlazio, skoro sam trčao od iskušenja. Ulovio sam misli Mikea Newtona – one su bile najglasnije – Bella je prolazila pored njega i neznanju, oči joj nisu bile usredotočene, a obrazi su joj bili crveni. Poprijeko je pogledao i uskoro je u njegovoj glavi moje ime bilo pomiješano s psovkama; nisam mogao, a da se malo ne nasmijem kao odgovor. Ruka mi je treperila. Ispružio sam je i onda smotao u šaku, ali nastavila me bezbolno žariti. Ne, nisam je ozlijedio – ali bilo je pogrešno dodirnuti je. Osjećao sam kao da mi je plamen – kao da mi se žedno gorenje grla proširilo po cijelom tijelu. Hoću li idući put kad ću joj biti bliže biti sposoban zaustaviti se od toga da je opet dotaknem? I ako sam je dodirnuo jednom, hoću li moći prestati? Nema više pogrešaka. To je to. Miriši sjećanje, Edward, mrgodno sam si rekao, i drži ruke uz sebe. To, ili ću se morati natjerati da odem…nekako. Jer si nisam mogao dopustiti da u njenoj blizini napravim pogreške. Duboko sam udahnuo i probao smiriti misli. Emmett me susreo u blizini zgrade za engleski. ''Hej, Edward.'' Izgleda bolje. Čudno, ali bolje. Sretno. ''Hej, Em.'' Jesam li izgledao sretno? Valjda, unatoč svom kaosu u glavi, tako sam se osjećao. Pazi, drži jezik za zubima, mali. Rosalie ti ga želi iščupati. Uzdahnuo sam. ''Oprosti što sam te ostavio da se baviš tim. Ljutiš se?'' ''Ne. Preboljet će to Rose. Bilo je tako i tako suđeno da se dogodi.'' S onim što je Alice vidjela da dolazi… Alicine vizije sada nisu bile ono o čemu sam želio razmišljati. Gledao sam naprijed, a zubi su mi se stisnuli. Dok sam tražio nešto što bi me omelo, vidio sam Bena Cheneya kako ulazi u razred za španjolski ispred nas. Ah – evo prilike da dam Angeli svoj poklon. Stao sam i uhvatio Emmettovu ruku. ''Čekaj sekundu.'' Što je? ''Znam da ne zaslužujem, ali, hoćeš li mi učiniti uslugu?'' ''Što?'' pitao je znatiželjno. Ispod daha – i brzinom kojom bi ljudima riječi bile neshvatljive koliko god glasno bile izrečene – objasnio sam mu što sam htio. Blijedo me gledao kad sam završio, a misli su mu bile blijede kao i lice. ''Pa?'' izvalio sam. ''Hoćeš li mi pomoći?'' Trebalo mu je malo da mi odgovori. ''Ali, zašto?'' ''Ajde, Emmett. Zašto ne?'' Tko si ti i što si mi učinio s bratom? ''Nisi li ti taj koji se stalno žali da je škola uvijek ista? Ovo je nešto mao drugačije, zar ne? Smatraj to eksperimentom – eksperimentom s ljudskom prirodom.'' Zurio je u mene još jedan trenutak prije nego je odgovorio. ''Pa, je drugačije, to ti priznajem… Ok, dobro.'' Frknuo je i onda slegnuo ramenima. ''Pomoći ću ti.'' Nasmijao sam mu se, osjećao sam više entuzijazma za svoj plan sada kad je on bio na mojoj strani. Rosalie je bila gnjavaža, ali uvijek ću joj dugovati to što je odabrala Emmetta; nitko nije imao boljeg brata od mene. Emmett nije trebao vježbati. Rekao sam mu njegove rečenice jednom ispod tona dok smo ulazili u razred. Ben je već sjedio na svom mjestu iza mene. Učionica još nije bila tiha; mrmljanje razgovora ispod glasa će se nastaviti sve dok gđa.Goff ne podigne glas. Njoj se nije žurilo, ocjenjivala je testove od prošlog sata. ''Pa,'' rekao je Emmett, glas mu je bio glasniji nego je bilo nužno – kao da je stvarno govorio samo meni. ''Jesi li već pozvao Angelu van?'' Zvuk papira koji šuškaju iza mene su naglo stali kad se Ben skamenio, njegova se pažnja odjednom pričvrstila za naš razgovor. Angela? Oni razgovaraju o Angeli? Dobro. Imao sam njegovu pažnju. ''Ne,'' rekao sam, pomaknuo sam ruku kao da žalim. ''Zašto ne?'' improvizirao je Emmett. ''Jesi kukavica?'' Namrštio sam mu se. ''Ne. Čuo sam da je zainteresirana u nekog drugog.'' Edward Cullen će pozvati Angelu van? Ali… ne. Ne sviđa mi se to. Ne želim ga blizu nje. On nije… pravi za nju. Nije siguran. Nisam očekivao plemenitost, zaštitnički instinkt. Nadao sam se ljubomori. Ali svejedno je upalilo. ''I dopustit ćeš da te to zadrži?'' Emmett je pitao omalovažavajuće, opet improvizirajući. ''Nisi dorastao konkurenciji?'' Pogledao sam ga, ali iskoristio ono što mi je rekao. ''Gle, mislim da joj se stvarno sviđa taj neki Ben. Ne želim je pokušavati uvjeriti u suprotno. Ima i drugih cura.'' Reakcija u stolici iza mene bila je električna. ''Tko?'' Pitao je Emmett, ovaj put po scenariju. ''Cura koja sjedi sa mnom za laboratorijem je rekla da mu je ime Cheney. Nisam baš siguran tko je taj.'' Suspregnuo sam osmijeh. Jedino bi se oholi Culleni mogli pretvarati da ne znaju svakog učenika u ovoj sitnoj školi. Benova je glava bila u šoku. Ja? Ispred Edwarda Cullena? Ali zašto bi joj se sviđao ja? ''Edward,'' Emmett je rekao tiho, prekretao je oči prema dečku. ''On sjedi točno iza tebe,'' šapnuo je tako očito da su ljudske uši to lako mogle čuti. ''Oh,'' uzvratio sam mu. Okrenuo sam se na stolici i bacio pogled na dečka iza mene. Na sekundu su tamne oči iza naočala bile uplašene, ali onda se ukočio i složio svoja uska ramena, uvrijeđen mojom očito omalovažavajućom procjenom. Brada mu se isturila i ljutnja mu je prešla preko tamnih smeđih očiju. ''Huh,'' rekao sam arogantno kad sam se okrenuo nazad Emmettu. Misli da je bolji od mene. Ali Angela ne. Pokazat ću mu… Savršeno. ''A nisi li rekao da ona vodi Yorkia na ples?'' pitao je Emmett, frktao je dok je govorio dečkovo ime s prezirom. ''To je mislim bila grupna odluka.'' Želio sam da Ben točno zna o čemu se radi. ''Angela je sramežljiva. Ako B – pa ako dečko nema petlje pozvati je van, ona njega nikad neće pitati.'' ''Tebi se sviđaju sramežljive djevojke.'' Rekao je Emmett, vratio se improvizaciji. Tihe djevojke. Djevojke kao…hmm, ne znam. Možda Bella Swan? Nasmijao sam mu se. ''Točno.'' Onda sam se vratio predstavi. ''Možda se Angela umori od čekanja. Možda je ja pozovem na maturalnu.'' Ne, nećeš, pomislio je Ben, uspravio se u stolici. Pa što ako je viša od mene? Ako je njoj svejedno, i meni je. Ona je najljubaznija, najpametnija, najzgodnija djevojka u školi…i ona želi mene. Sviđao mi je ovaj Ben. Izgledao je bistro i dobroćudno. Možda čak i vrijedan djevojke kao Angela. Pokazao sam Emmettu palčeve pod stolom i gđa.Goff se ustala i pozdravila razred. Ok, priznajem – ovo i je bilo nekako zabavno, pomislio je Emmett. Nasmijao sam se, bio sam sretan što sam bio sposoban oblikovati sretan kraj jedne ljubavne priče. Bio sam siguran da će Ben slijediti svoju odluku i da će Angela primiti moj anonimni poklon. Dug mi je bio otplaćen. Kako su ljudi ludi, dopuštaju da im razlika u šest centimetara pobrka sreću. Uspjeh me doveo u dobro raspoloženje. Ponovno sam se nasmijao dok sam se namještao u stolici i pripremao na zabavu. Naposljetku, kako je rekla Bella pod ručkom, nikada je prije nisam vidio u akciji pod tjelesnim. Mikeove misli su bile najistaknutije u brbljanju glasova koji su tekli kroz dvoranu. Njegov mi je um bio već previše poznat zbog prošlih tjedana. S uzdahom, prepustio sam se slušanju njegovih misli. Barem sam mogao biti siguran da će obraćati pažnju na Bellu. Baš sam došao na vrijeme da ga čujem kako joj se nudi da joj bude suigrač badmintona; dok joj je to predlagao druge su mu suigračice proletjele kroz glavu. Osmijeh mi je nestao, zubi su mi se stisnuli i morao sam se prisjetiti da ubijanje Mikea nije dopustiva opcija. ''Hvala, Mike – ne moraš to raditi, znaš.'' ''Bez brige, držat ću se podalje.'' Nasmijali su se jedno drugome, a bljeskovi bezbrojnih nesreća – koje su uvijek bile povezane s Bellom – prostrujali su mu kroz glavu. Mike je prvo igrao sam dok je Bella oklijevala na stražnjoj polovici igrališta, oprezno je držala reket, kao da je neko oružje. Onda se trener Clapp došetao i naredio Mikeu da dopusti Belli da igra. Uh oh, pomislio je Mike dok se Bella pomicala prema naprijed s uzdahom, držeći reket pod čudnim kutom. Jennifer Ford je servirala lopticu direktno prema Belli sa samodopadnim tokom misli. Mike je vidio kako Bella kreće prema njoj, vrteći reketom metar dalje od mete, pa se požurio da spasi situaciju. Gledao sam putanju Bellinog reketa s uzbuđenjem. Udario je u zategnutu mrežu i odbio se nazad u nju, udarajući joj čelo prije nego ga je Mike uspio zaustaviti rukom uz zvuk snažnog udarca. Au. Au. Ungh. To će ostaviti masnicu. Bella je masirala čelo. Bilo mi je teško ostati na mjestu gdje sam sjedio znajući da je ozlijeđena. Ali što bih napravio da sam bio tamo? A i nije izgledalo ozbiljno…oklijevao sam gledajući. Ako namjerava nastaviti igrati, morat ću izmisliti ispriku da je izvučem sa sata. Trener se smijao. ''Oprosti, Newton.'' Ova cura je najgori igrač kojeg sam ikad vidio. Nisam je trebao nametati drugima… Pažljivo se okrenuo i nastavio gledati drugu igru tako da se Bella može vratiti prošloj ulozi promatrača. Au, Mike je ponovno pomislio masirajući si ruku. Okrenuo se Belli. ''Jesi li ok?'' ''Aha, a ti?'' pitala je strašljivo crveneći. ''Mislim da ću preživjeti.'' Neću zvučati kao plačljivac. Ali, čovječe, ovo boli! Mike je vrtio ruku, dršćući. ''Ja ću ostati ovdje iza,'' rekla je Bella s neugodom i razočaranjem na licu više nego s boli. Možda je Mike najviše boljelo. Zasigurno sam se nadao da je tako. Bar više nije igrala. Tako je pažljivo držala reket iza leđa, a oči su joj bile pune grižnje savjesti… morao sam prikriti smijeh kašljem. Što je smiješno? Emmett je želio znati. ''Reći ću ti kasnije,'' mrmljao sam. Bella se više nije usudila igrati. Trener ju je ignorirao i pustio Mikea da igra sam. Projurio sam kroz test na kraju sata i gđa.Goff me ranije pustila. Pozorno sam slušao Mikea dok sam hodao preko dvorišta. Odlučio se suočiti s Bellom u vezi mene. Jessica se kune da hodaju. Zašto? Zašto je odabrao nju? Nije razaznao pravi fenomen – da je ona izabrala mene. ''Pa.'' ''Pa što?'' pitala je. ''Ti i Cullen, ha?'' Ti i čudak. Valjda, ako ti je bogati dečko važna stvar… Škrgutao sam zubima na njegovo ponižavajuće nagađanje. ''Ti nemaš ništa s tim, Mike.'' Uvredljivo. Znači istina je. Sranje. ''Ne sviđa mi se to.'' ''Ni ne treba,'' izletjelo joj je. Zašto ona ne vidi kako je on ohol? Kao i svi oni. Način na koji je gleda. Trnci me prođu kad to vidim. '' Gleda te kao… kao da si nešto za pojesti.'' Spustio sam glavu čekajući njen odgovor. Lice joj je pocrvenilo, a usnice stisnule kao da zadržava dah. Onda, odjednom, počela se smijati. Sad mi se smije. Super. Mike se okrenuo, potištenih misli i otišao za promjenu. Naslonio sam se na zid dvorane i pokušao se smiriti. Kako se mogla smijati Mikeovoj optužbi – tako posve točnoj da sam se počeo brinuti da Forks postaje svjestan… Zašto bi se smijala primjedbi da bih je mogao ubiti, ako je znala da je to posve točno? Gdje je u tome humor? Što nije uredu s njom? Je li imala morbidan smisao za humor? To se nije uklapalo u moju ideju o njenom karakteru, ali kako da budem siguran? A možda je moje sanjarenje o bunovnom anđelu bilo točno u jednom aspektu, u tom da ona nije uopće imala osjećaj za strah. Hrabrost – to je bila jedna riječ za to. Drugi će možda reći glupost, ali znao sam koliko je pametna. Nez obzira na razlog, ipak, ovo pomanjkanje straha ili izvijen smisao za humor nisu bili dobro za nju. Je li to čudno pomanjkanje to što je stalno stavlja u opasnost? Možda će me uvijek trebati u blizini… Samo tako, raspoloženje mi se podignulo. Ako bih se samo mogao kontrolirati, učiniti se sigurnim, onda će biti uredu da ostanem pored nje. Kada je prošla kroz vrata dvorane, ramena su joj bila zgrčena, a donja usnica između zubi – znak nestrpljivosti. Ali čim su joj oči srele moje, ramena su joj se opustila i širok osmijeh joj je prešao preko lica. Bio je to čudno spokojan izraz. Hodala je ravno prema meni bez oklijevanja, stala je tek kaf joj se tijelo našlo tako blizu mome da me njena toplina preplavila kao val. ''Hej,'' šapnula je. Sreća koju sam osjetio u tom trenutku je bila, ponovno, presudna. ''Bok,'' rekao sam, i onda – zato što mi je rapooženje bilo iznenada tako dobro nisam si mogao pomoći da je ne zezam – dodao sam, ''kako je bilo pod tjelesnim?'' Osmijeh joj se kolebao. ''Dobro.'' Bila je loša lažljivica. ''Stvarno?'' pitao sam, kad smo kod toga – i dalje sam se brinuo o njenoj glavi; je li je boljelo? – ali onda su se misli Mikea Newtona toliko poglasnile da su mi razbile koncentraciju. Mrzim ga. Da bar umre. Da bar odveze taj svjetlucavi auto niz liticu. Zašto je jednostavno ne ostavi na miru? Drži se svoje vrste – čudaka. ''Što?'' zahtijevala je Bella. Oči su mi se fokusirale nazad na njeno lice. Pogledala je u Mikeova leđa koja su se udaljavala i onda nazad u mene. ''Newton mi ide na živce,'' priznao sam. Usta su joj se otvorila i onda je osmijeh nestao. Zasigurno je zaobravila da imam moć gledati njenu zlokobnost prošli sat, ili se nadala da nisam shvatio to. ''Opet si slušao?'' ''Kako ti je glava?'' ''Nevjerojatan si!'' rekla je kroz zube i onda se okrenula od mene i bijesno krenula prema parkiralištu. Koža joj je poprimila crvenu boju – bilo joj je neugodno. Držao sam korak s njom, nadajući se da će je ljutnja brzo proći. Inače mi je brzo opraštala. ''Ti si bila ta koja je spomenula kako te nikad nisam vidio pod tjelesnim,'' objasnio sam. ''Postao sam znatiželjan.'' Nije odgovorila; obrve su joj se skupile. Naglo je stala na parkiralištu kada je shvatila da je put do mog auta blokiran od mnoštva muških učenika. Zanima me koliko se brzo voze u ovome… Pogledaj taj upravljač. Nisam to vidio nigdje osim u časopisima… Lijepa sjedišta… Da imam šezdeset tisuća dolara u blizini… Baš je zato bilo bolje da Rosalie koristi svoj auto samo van grada. Vijugao sam kroz rulju zapanjenih dečki do mog auta; nakon sekunde oklijevanja, Bella me slijedila. ''Razmetljivo,'' mrmljao sam dok sam ulazio. ''Kakav je to auto uopće?'' pitala je. '' M3.'' Uzdahnula je. ''Ne govorim kao u 'Auto i vozač' .'' ''To je BMW.'' Prekrenuo sam očima i onda se fokusirao na izlaženje unatrag bez da ikoga udarim. Morao sam oštro pogledati neke dečke koji su se činili nevoljki maknuti mi se s puta. Susretanje mog pogleda na pola sekunde bilo im je dovoljno da ih uvjeri. ''Jesi li i dalje ljuta?'' pitao sam je. Obrve su joj se opustile. ''Definitivno,'' tvrdo je odgovorila. Uzdahnuo sam. Možda to i nisam trebao spomenuti. Pa dobro. Valjda mogu poboljšati stvar, valjda. ''Hoćeš li mi oprostiti ako se ispričam?'' Razmislila je o tome na sekundu. ''Možda… ako to zbilja misliš,'' odlučila je. ''I ako mi obećaš da nećeš više to raditi.'' Nisam joj htio lagati, a nije bilo šanse da se složim s tim. Možda ako joj ponudim nešto za uzvrat. ''A što ako to ozbiljno mislim, i složim se da ti dopustim da voziš u subotu?'' dodvoravao sam joj se s tim. Bora joj se pojavila između očiju i razmatrala je ovo pogađanje. ''Dogovoreno,'' rekla je nakon trenutka promišljanja. Sada, moja isprika… nikad nisam pokušavao namjerno zaslijepiti Bellu, ali sada se činilo prikladno. Gledao sam joj duboko u oči dok sam vozio iz škole i pitao se radim li to dobro. Koristio sam svoj najuvjerljiviji ton. ''Onda, vrlo mi je žao što sam te uzrujao.'' Srce joj je bubnjalo glasnije nego prije, a ritam je bio vrlo isprekidan. Oči su joj se raširile i izgledala je zatečeno. Napola sam se nasmijao. Izgleda da je upalilo. Naravno, imao sam malo problema s ne gledanjem u njene oči. Posve zaslijepljene. Dobro da imam zapamćenu cijelu cestu. ''I bit ću na tvom prilazu vrlo rano u subotu ujutro,'' dodao sam, završavajući sporazum. Brzo je trepnula, protresla je glavom kao da razbistri misli. ''Um,'' rekla je, ''u situaciji s Charliem ne pomaže neobjašnjivo parkirani Volvo na prilazu.'' Ah, kako je malo znala o meni. ''Nisam namjeravao doći autom.'' ''Kako –'' krenula je pitati. Prekinuo sam je. Odgovor će biti teško objasniti bez demonstracije, a sada baš i nije vrijeme za to. ''Ne brini za to. Bit ću tu, bez auta.'' Nagnula je glavu na stranu, i na sekundu izgledala kao da će zatražiti više, ali onda kao da se predomislila. ''Je li već sad kasnije?'' pitala je, podsjećajući me na naš nedovršeni razgovor u kafeteriji; pustit će jedno teško pitanje samo zato da se vrati na još neprivlačnije drugo. ''Valjda je kasno,'' nevoljko sam se složio. Parkirao sam pred njenom kućom, otezao sam pokušavajući smisliti kako da joj objasnim…bez da učinim svoju monstruoznu prirodu previše očitom, bez da je ponovno uplašim. Ili to nije uredu? Minimalizirati moju stravičnost? Čekala se s onom istom kulturno zainteresiranom maskom koju je imala i za ručkom. Da sam bio manje uzbuđen, njen besmisleno miran izraz lica bi me nasmijao. ''I dalje želiš znati zašto me ne smiješ vidjeti kako lovim?'' pitao sam. ''Pa, većinom me zanimala tvoja reakcija,'' rekla je. ''Jesam li te uplašio?'' pitao sam, siguran da će nijekati to. ''Ne.'' Pokušao sam se ne smijati, bezuspješno. ''Iapričavam se što sam te uplašio.'' I onda mi je osmijeh nestao s momentalnim humorom. ''To je samo pomisao da si tamo…dok lovimo.'' ''To bi bilo loše?'' Mentalna slika je bila previše – Bella, tako ranjiva u praznoj tami; ja, bez kontrole… pokušao sam razbistriti glavu. ''Ekstremno.'' ''Jer…?'' Duboko sam udahnuo, koncentrirao sam se na trenutak goreće žeđi. Osjećajući je, zamišljajući je, dokazujući joj da sam iznad nje. Nikada me više neće kontrolirati – prislit ću je na to. Bit ću siguran za nju. Gledao sam u oblake bez da sam ih vidio, želio sam vjerovati u svoju odlučnost i da će ona biti dovoljna ako osjetim njen miris dok budem lovio. ''Kada lovimo… predajemo se osjetilima,'' rekao sam joj, razmišljao sam o svakoj riječi prije nego sam je rekao. ''Manje se vodimo umom. Posebno se vodimo osjećajem mirisa. Kada bi bila bilo gdje u blizini kada izgubim kontrolu na taj način…'' Protresao sam glavom u agoniji na pomisao što će se – što bi se moglo, ali bude – sigurno onda dogodilo. Slušao sam probadanja u njenim otkucajima srca i onda se, nemirno, okrenuo da joj pročitam oči. Lice joj je bilo staloženo, oči ozbiljne. Usne su joj bile stisnute, tako lagano, kao da se radi o brizi. Ali briga za što? Njenu sigurnost? Ili moju muku? Nastavio sam je gledati, pokušavao sam prevesti njen dvosmislen izraz u činjenicu. Uzvratila mi je pogled. Oči su joj porasle, i zjenice raširile iako se svjetlo nije promijenilo. Disanje mi se ubrzalo i ubrzo se tihi auto činio kao da je pretijesan, baš kao i u zamračenoj učionici pod biologijom popodne. Pulsiranje je nastavilo prolaziti između nas, a moja želja da je dotaknem je bila, ukratko, jača nego zahtijevi žeđi. Navirući elektricitet je činio mom tijelu kao da ponovno ima puls. Tijelo mi se slagalo s tim. Kao da sam čovjek. Više nego išta na svijetu želio sam osjetiti toplinu njenih usana na svojima. Na sekundu, očajno sam se borio da nađem snagu, kontrolu, da primaknem svoje usne blizu njene kože… Ubrzano je disala i tek onda sam shvatio da je prestala disati kada se moje disanje ubrzalo. Zatvorio sam oči, pokušao sam prekinuti vezu između nas. Nema više pogrešaka. Bellino postojanje je bilo povezano sa tisućama nježno usklađenih kemijskih procesa i bilo ih je tako lako prekinuti. Ritmično širenje njenih pluća, tok kisika, bio je život ili smrt. Treperenje bila njenog krhkog srca moglo bi se zaustaviti od toliko glupih nesreća ili bolesti ili… mene. Nisam vjerovao da bi ijedan član moje obitelji oklijevao da joj ili mu je ponuđena ta šansa – da mogu mijenjati besmrtnost za smrtnost. Svatko od nas bi to želio. Gorio koliko god dana ili stoljeća to bilo potrebno. Većina naše vrste je cijenila besmrtnost iznad svega. Bilo je čak i ljudi koji su to htjeli, koji su tragali na tamnim mjestima za onima koji bi im mogli dati najmračniji poklon… Ne mi. Ne moja obitelj. Mi bismo sve mijenjali da budemo ljudi. Ali nikad nitko od nas to nije želio toliko očajno kao ja sada. Gledao sam u mikroskopske jamice i izbočine na vjetrobranskom staklu, kao da postoji neko skriveno rješenje iza stakla. Elektricitet nije nestao i morao sam se koncentrirati na to da držim ruke na upravljaču. Desna ruka mi je krenula trnuti bez boli, kao kada sam je prije dotaknuo. ''Bella, mislim da bi sada trebala ući unutra.'' Sada me poslušala, bez komentara, izašla je iz auta i zalupila vratima iza sebe. Je li osjećala potencijalnu opasnost kao ja? Je li je odlazak bolio, kao što je mene boljelo što je puštam? Jedina je utjeha bila ta što sam znao da ću je brzo vidjeti. Prije nego ona mene. Nasmijao sam se tome, onda spustio prozor i naslonio se na njega da joj još jednom nešto kažem – sada je bilo sigurnije, kada joj je toplina tijela bila van auta. Okrenula se znatiželjno da vidi što želim. I dalje znatiželjna, iako me danas pitala tolika pitanja. Moja vlastita znatiželja je bila posve nezadovoljena; odgovarajući danas na njena pitanja samo je odavalo moje tajne – dobio sam tako malo od nje, samo svoje pretpostavke. To nije fer. ''Oh, Bella?'' ''Da?'' ''Sutra je moj red.'' Čelo joj se naboralo. ''Tvoj red za što?'' ''Postavljanje pitanja.'' Sutra, kada ćemo biti na sigurnijem mjestu, okruženi svjedocima, dobit ću svoje odgovore. Nasmijao sam se na pomisao, i onda se okrenuo jer ona nije krenula nikamo. Čak i kada je bila van auta, odjek elektriciteta je bio u zraku. Želio sam izaći, isto, otpratiti je do vrata kao izliku da ostanem pored nje… Nema više pogrešaka. Stao sam na gas i onda uzdahnuo dok je nestajala iza mene. Ispadalo je da uvijek ili trčim prema Belli ili bježim od nje, nikada ne ostajem na mjestu. Morat ću pronaći način da se zadržim na mjestu ako ćemo ikada željeti imati mir.
By your side | 2 | ♥
11. Ispitivanja
Pozz i uživajte :) 11. poglavlje ''Ponoćnog Sunca'' - ''Ispitivanja'' 11. Ispitivanja CNN je prvi pustio vijest. Bilo mi je drago što je dospjelo na vijesti prije no što sam krenuo u školu, želio sam čuti kako će ljudi predočiti izvještaj i koliko će pažnje plijeniti. Srećom, bio je dan teških vijesti. Dogodio se potres u Južnoj Americi i politička otmica na Srednjem istoku. Tako da je naposljetku zaslužilo samo nekoliko sekundi, nekoliko rečenica i mutnu sliku. ''Alonzo Calderas Wallace, osumnjičeni serijski silovatelj i ubojica tražen u državama Texas i Oklahoma, uhićen je sinoć u Portlandu, Oregonu, zahvaljujući anonimnoj dojavi. Wallace je pronađen u nesvijesti, rano ujutro u uličici, samo par metara od policijske postaje. Vlasti nam trenutno ne mogu reći hoće li ga se izručiti Houstonu ili Oklahoma Cityju na suđenje.'' Slika je bila nejasna, mutan snimak i on je imao gustu bradu u vrijeme slikanja. Čak i da ga je Bella vidjela, vjerojatno ga ne bi prepoznala. Nadao sam se da ne bi; bespotrebno bi se uplašila. '' Pokrivanje vijesti ovdje u gradu će biti slabo. Predaleko je da bi to smatrali bitnim,''Alice mi je rekla. ''Bila je to dobra odluka da ga Carlise odvede van države.'' Potvrdio sam. Bez obzira, Bella ionako nije gledala mnogo televiziju i nikada nisam vidio njenog oca da gleda išta osim sportskih kanala. Učinio sam što sam mogao. Ovo čudovište nije više lovilo i ja nisam bio ubojica. Ne u zadnje vrijeme, ionako. Bilo je dobro što sam vjerovao Carlisleu, koliko god da sam želio da se čudovište nije tako lako izvuklo. Uhvatio sam se koko se nadam da će ga izručiti u Texas, gdje je smrtna kazna bila vrlo popularna… Ne. Nije bilo bitno. Ostaviti ću ovo iza sebe i koncentrirati se na ono što je najvažnije. Napustio sam Bellinu sobu prije manje od sata. Već sam žudio da je ponovno vidim. ''Alice, bi li ti smetalo – '' Prekinula me. ''Rosalie će voziti. Glumiti će da je ljuta, ali znaš da će jedva dočekati priliku da se pravi važna u svom autu.'' Alice je pobjegao osmjeh. Nasmijao sam joj se. ''Vidimo se u školi.'' Alice je uzdahnula i moj osmjeh je postao grimasa. Znam, znam, pomislila je. Ne još. Čekati ću dok budeš spreman da me Bella upozna. Samo da znaš, nisam samo ja ta sebična. Bella će me voljeti, isto. Nisam joj odgovorio dok sam se žurio kroz vrata. To je bio drugačiji način gledanja situacije. Hoće li Bella željeti upoznati Alice? Imati vampiricu za prijateljicu? Poznavajući Bellu… ideja je vjerojatno ni najmanje ne bi smetala. Namrštio sam se. Ono što je Bella željela i što je bilo dobro za nju bile su dvije vrlo različite stvari. Počeo sam se osjećati nelagodno dok sam parkirao svoj auto na Bellin prilaz. Ljudska izrekla je govorila da stvari izgledaju drugačije ujutro – da se stvari promjene kada ih prespavaš. Hoću li izgledati drugačije Belli na slabom svjetlu maglovitog dana? Manje ili više kobno nego sam joj izgledao u crnoći noći? Je li joj istina prisjela dok je spavala? Hoće li me se konačno bojati? Iako, sinoć su joj snovi bili mirni. Kada je izgovarala moje ime, ponovno i ponovno, smijala se. Više od jednog puta me molila da ostanem. Hoće li to značiti nešto danas? Nervozno sam čekao, slušajući zvukove iz unutrašnjosti njene kuće – brze korake koji posrću na stepenicama, oštro deranje omota od folije, sadržaji frižidera koji lupaju jedni u druge nakon zatvaranja vrata. Zvučalo je kao da joj se žuri. Nestrpljiva da dođe u školu? Ta me misao nasmijala, ponovno sam se nadao. Pogledao sam na sat. Pretpostavljao sam da – uzimajući u obzir brzinu na koju je ograničen njen kamionet – malo je kasnila. Bella je izjurila iz kuće, torba s knjigama joj je klizila s ramena, kosa joj je bila svezana u neuredan zavijutak koji joj se već raspadao na potiljku. Debela zelena vesta koju je nosila nije bila dovoljna da joj se meka ramena ne zgrbe od hladne magle. Duga vesta joj je bila prevelika, neprijatna. Pokrivala je njenu mršavu figuru, pretvarala je sve njene profinjene obline i meke linije u bezobličan prizor. Cijenio sam ovo skoro onoliko, koliko sam želio da je obukla nešto sličnije mekoj plavoj košulji koju je nosila sinoć…tkanina joj se privila uz kožu na tako privlačan način, urezala se dovoljno nisko da otkrije hipnotizirajući način na koji su se njene vratne kosti izvijale do udubine pod njenim grlom. Plavo je pratilo kao voda suptilni oblik njenog tijela… Bilo je bolje – neophodno – što sam držao svoje misli daleko, daleko od tog oblika, pa sam bio zahvalan neumjesnoj vesti koji je nosila. Nisam si mogao priuštiti da pogriješim i bila bi to ogromna pogrešaka živjeti na stranoj gladi koja se javljala na pomisao o njenim usnama…njenoj koži… njenom tijelu … drhtanje se oslobodilo unutar mene. Gladi koje su me izbjegavale stotinu godina. Ali nisam si mogao dopustiti da razmišljam o tome da je dodirujem, jer je to bilo nemoguće. Polomio bih je. Bella se okrenula od vrata u takvoj žurbi da je gotovo protrčala pored moga auta, a da ga nije ni primijetila. Onda je poskočila i stala, koljena su joj se ukočila kao kod preplašenog konjića. Torba joj je skliznula iz ruke, a oči su joj se raširile i bile usmjerene prema autu. Izašao sam, nisam vodio brigu o tome da se krećem ljudskom brzinom i otvorio joj suvozačeva vrata. Nisam je više pokušavao zavaravati – kad smo bili sami, bar onda, mogu biti ja. Pogledala je opet u mene, ponovno preplašena, kad sam se odjednom pojavio iz magle. A onda se iznenađenje u njenim očima pretvorilo u nešto drugo i više me nije bilo strah – ili se nadao – da su se njeni osjećaji prema meni promijenili tijekom noći. Toplina, čuđenje, fasciniranost, sve to je plivalo u njenim očima poput otopljene čokolade. ''Želiš li se voziti danas sa mnom?'' pitao sam je. Ovaj put ću joj dati da bira, a ne kao sinoć za večerom. Od sada na dalje, uvijek će biti njen izbor. ''Da, hvala ti,'' mrmljala je, sjela je u auto bez premišljanja. Hoće li me ikada prestati oduševljavati, da sam ja taj kojem ona govori da? Sumnjao sam u to. Preletio sam oko auta, željan da joj se pridružim. Nije pokazivala da je šokirana s mojim iznenadnim pojavljivanjem. Sreća koju sam osjetio kad je sjela pored mene nije imala premca. Koliko god da sam uživao u ljubavi i društvu svoje obitelji, unatoč svim ostalim zabavama i zanimacijama koje ovaj svijet nudi, nikada nisam bio ovako sretan. Čak i znajući da je to krivo, da to ne može nikako dobro završiti, nisam mogao maknuti osmjeh s lica. Jakna mi je bila prebačena preko naslona na njenom sjedalu. Vidio sam kako ju je pogledavala. ''Donio sam ti jaknu,'' rekao sam joj. Ovo mi je bila isprika, morao sam imati neku da se jutros mogu pojaviti nepozvan. Bilo je hladno. Nije imala jaknu. Ovo je sigurno prihvatljiv oblik kavalirstva. ''Nisam želio da se prehladiš ili nešto.'' ''Nisam baš toliko osjetljiva,'' rekla je, gledala mi je u prsa, ne u lice, kao da je oklijevala sresti moj pogled. Ali obukla je kaput prije nego sam morao pribjeći zapovijedanju ili nagovaranju. ''Nisi li?'' progunđao sam si. Gledala je van na cestu dok sam ubrzavao prema školi. Mogao sam podnijeti tišinu samo na par sekundi. Morao sam znati što jutros misli. Toliko se toga promijenilo između nas od prošlog puta kad je svanulo sunce. ''Što, danas nema dvadeset pitanja?'' pitao sam, bio iskren ponovno. Nasmijala se, izgledala je kao da joj je drago što sam načeo temu. ''Smetaju li te moja pitanja?'' ''Ne koliko tvoje reakcije.'' Iskreno sam joj rekao, nasmijao sam se kao odgovor na njen osmjeh. Usta su joj se objesila. ''Reagiram loše?'' ''Ne, to je problem. Sve hladnokrvno prihvaćaš – to je neprirodno.'' Dosad nijedan vrisak. Kako je to moguće? ''Pitam se što stvarno misliš?'' Naravno, sve što ona je ili nije učinila navelo me da se to pitam. ''Uvijek ti govorim što stvarno mislim.'' ''Šabloniziraš.'' Ponovno su joj se zubi utisnuli u usnice. Izgledalo je kao da nije primjećivala kada je to činila – to je bila nesvjesna reakcija na napetost. ''Ne baš.'' Te su riječi bile dovoljne da mi znatiželja podivlja. Što mi je to ona namjerno tajila? ''Dovoljno da me izludiš,'' rekao sam. Oklijevala je, i onda prošaptala, ''Ne želiš to čuti.'' Morao sam misliti na trenutak, prevrtio naš cijeli noćašnji razgovor, riječ po riječ, prije nego sam našao vezu. Možda je trebalo toliko koncentracije jer nisam mogao zamisliti ništa što ne bih želio čuti od nje. I onda – zbog toga jer je ton njenog glasa bio isti kao sinoć; tu je odjednom opet bilo boli – sjetio sam se. Jednom, sam je zamolio da ne izgovara svoje misli. Nikad to nemoj reći, sve sam napravio osim zarežao na nju. Rasplakao sam je… Je li to bilo ono što je skrivala od mene? Dubinu svojih osjećaja prema meni? To da joj nije smetalo što sam ja čudovište i da je smatrala da je prekasno da promjeni mišljenje? Nisam mogao govoriti, jer su radost i bol bile prejake za riječi, sukob između njih je bio previše divlji da dopusti neki smisleni odgovor. U autu je bilo tiho, osim mirnog ritma njenog srca i pluća. ''Gdje je ostatak tvoje obitelji?'' iznenada je pitala. Duboko sam udahnuo – po prvi put prihvaćajući miris u autu s pravom boli; navikavao sam se na ovo, shvatio sam sa zadovoljstvom – i natjerao se da budem opušten. ''Uzeli su Rosalien auto.'' Parkirao sam na slobodno mjesto do spomenutog auta. Sakrio sam osmjeh dok sam gledao kako joj se oči šire. ''Razmetljiv, zar ne?'' ''Um, vau. Ako je taj njezin, zašto se vozi s tobom?'' Rosalie bi uživala u Bellinoj reakciji…kad bi bila objektivna prema Belli, što se vjerojatno ne bi dogodilo. ''Kao što sam rekao, razmetno je. Mi se pokušavamo uklopiti.'' ''Ne uspijevate,'' rekla mi je, i onda se bezbrižno osmjehnula. Veseo, sasvim bezbrižan zvuk njena smijeha zagrijao mi je prazna prsa iako mi je glava bila ispunjena sumnjom. ''Pa zašto je Rosalie vozila danas ako je upadljivije?'' pitala se. ''Nisi li primijetila? Sada kršim sva pravila.'' Glas mi je sada trebao biti blago zastrašujući – pa se Bella, naravno, nasmijala na njega. Nije čekala da joj otvorim vrata, kao i sinoć. Ovdje u školi sam morao hiniti normalnost – tako da se nisam smio pokretati dovoljno brzo da spriječim ovo – ali jednostavno će se morati naviknuti da je se tretira s više ljubaznosti, i to brzo. Hodao sam joj najbliže što sam se usuđivao, pazio sam na svaki znak da je moja blizina uznemirava. Dvaput joj se ruka okrznula u mene, ali bi je brzo povukla. Izgledalo je kao da me želi dotaknuti… Disanje mi se ubrzalo. ''Zašto uopće imate takve aute? Ako želite privatnost?'' pitala je u hodu. ''Ugađanje,'' priznao sam. ''Svi mi volimo brzo voziti.'' ''Čini se,'' mrmljala je kisela glasa. Nije me pogledala da vidi kako joj odgovaram osmjehom. Nuh-uh! Ne vjerujem! Kako je dovraga Bella ovo uspjela? Ne kužim! Zašto! Jessicino mentalno brbljanje mi je omelo misli. Čekala je Belu, sklonila se od kiše pod rub krova kafeterije s Bellinom zimskom jaknom pod rukom. Oči su joj bile širom otvorene u nevjerici. Bella je to primijetila, također, u idućem trenutku. Malo crvenila joj je dotaklo obraze kad je shvatila Jessicin izraz lica. Jessicine misli su bile veoma jasne na njenom licu. ''Hej, Jessica. Hvala što si se sjetila,'' pozdravila ju je Bella. Posegnula je za jaknom i Jessica joj ju je bez riječi dodala. Trebao bih biti pristojan prema Bellinim prijateljima, bez obzira bili oni dobri prijatelji ili ne. ''Dobro jutro, Jessica.'' Vaaau… Jessicine oči su se još više raširile. Bilo je čudno i zabavno…i, iskreno, pomalo neugodno…shvativši koliko me raznježilo to što sam pored Belle. Izgledalo je kao da me se više nitko ne boji. Ako Emmett sazna za ovo, smijat će se iduće stoljeće. ''Eh…ej,'' mrmljala je Jessica, a oči su joj sijevale prema Belli, pune značenja. ''Valjda se vidimo na trigonometriji.'' Reći ćeš sve. Ne prihvaćam ne kao odgovor. Detalje. Moram znati detalje. Edward dovraga CULLEN!! Život je tako nepravedan. Bellina usta su se iskrivila. ''Da, vidimo se tamo.'' Jessicine misli su divljale dok se žurila na sat, pogledavala je tu i tamo prema nama. Cijelu priču. Ne prihvaćam ništa manje. Jesu li se sinoć planirali naći? Hodaju li? Koliko dugo? Kako je to mogla tajiti? Zašto bi? To ne može biti obična stvar – mora da misli ozbiljno s njim. Ima li kakva druga opcija? Saznat ću. Ne mogu podnijeti da ne znam. Pitam se, je li se ljubila s njim? Oh, srušit ću se… Jessicine misli su se naglo razočarale, i pustila je nijeme fantazije da joj prolaze glavom. kroz glavu. Trznuo sam se na njeno razmišljanje i ne samo zato što je zamijenila Bellu sa sobom u svojim psihičkim slikama. Nije moglo biti tako. A opet, ja…želio sam… Odupirao sam se priznanju, čak i sebi. Na koliko krivih načina sam želio Bellu? Na koji ću je ubiti? Protresao sam glavom i pokušao se osvijestiti. ''Što ćeš joj reći?'' pitao sam Bellu. ''Hej!'' bijesno je šapnula. ''Mislila sam da mi ne možeš čitati misli!'' ''Ne mogu.'' Zurio sam u nju, iznenađen, pokušavajući naći smisao njenih riječi. Ah – mora da smo u isto vrijeme razmišljali o istoj stvari. Hmm…to mi se sviđalo. ''Kako god,'' rekao sam joj, ''Mogu čitati njene – čeka te u razredu da te napadne.'' Bella je uzdahnula i onda spustila jaknu s ramena. Nisam od prve shvatio da mi je vraća – ne bih je tražio natrag; radije bih da je zadrži…kao uspomenu – pa sam bio prespor da joj ponudim pomoć. Dodala mi je jaknu i onda stavile ruke u svoju, bez da je vidjela moje ruke spremne joj pomoći. Namrštio sam se tome i onda vratio svoj izraz lica prije nego je primijetila. ''Pa, što ćeš joj reći?'' nastavio sam. ''Mala pomoć? Što želi znati?'' Nasmijao sam se i protresao glavom. Želio sam čuti što je mislila bez poticaja. ''To nije fer.'' Oči su joj se stisnule. ''Ne, to što ti ne govoriš što znaš – to nije fer.'' Točno – nije voljela dvostruka mjerila. Došli smo do vrata razreda – gdje sam je trebao ostaviti; upitao sam se hoće li Gđi.Cope biti drago premjestiti moj raspored engleskog jezika…usredotočio sam se. Mogu biti fer. ''Želi znati hodamo li tajno,'' rekao sam polako. ''I želi znati što osjećaš prema meni.'' Oči su joj se širom otvorile – ne preneražene, već sada domišljate. Bile su otvorene prema meni, čitke. Igrala se nevinašca. ''Au,'' mrmljala je. ''Što bih trebala reći?'' ''Hmm.'' Uvijek me tjerala da odam više nego što je ona. Promislio sam o odgovoru. Tvrdoglav pramen kose, pomalo vlažan od magle, pružio se preko njena ramena i smotao se pod njenom vratnom kosti skrivenom iza ovratnika ovog smiješnog džempera. Privukao mi je pogled…odvukao ga prema drugim skrivenim linijama… Polako sam pružio ruku prema njemu, nisam joj dirao kožu – jutro je bilo dovoljno hladno i bez mog dodira – i stavio ga nazad na mjesto u njenu neurednu kosu tako da me više ne ometa. Sjetio sam se kad joj je Mike Newton dirao kosu i čeljust mi se stisnula na sjećanje. Onda mu se izmaknula. Njena sadašnja reakcija nije bila nimalo slična; umjesto toga, malo su joj se raširile oči, krv joj je navrla pod kožom, a srce nejednako zakucalo. Pokušao sam sakriti osmjeh dok sam joj odgovarao na pitanje. ''Pa, mislim da bi mogla reći da na prvo…ako nemaš ništa protiv –'', njen izbor, uvijek njen izbor,'' – lakše je od bilo kojeg drugog objašnjenja.'' ''Nemam ništa protiv,'' prošaptala je. Srce joj još nije pronašlo normalan ritam. ''A za njeno drugo pitanje…'' sada nisam mogao sakriti osmjeh. ''Pa, slušat ću da čujem i sam odgovor na to pitanje.'' Neka Bella razmisli o tome. Povukao sam osmjeh dok joj je šok prešao licem. Brzo sam se okrenuo, prije nego je još nešto pitala. Bilo mi je teško ne davati joj što poželi. A želio sam čuti njene misli, ne svoje. ''Vidimo se za ručkom,'' viknuo sam joj preko ramena, isprika da provjerim je li i dalje gledala širom otvorenih očiju za mnom. Usta su joj bila otvorena. Ponovno sam se okrenuo i nasmijao. Dok sam odlazio od nje jedva sam bio svjestan šokiranih i apstraktnih misli koje su se širile oko mene – oči koje su odskakale između Bellina lica i moje figure koja je odlazila. Posvetio sam im malo pažnje. Nisam se mogao koncentrirati. Jedva sam natjerao noge da se kreću prihvatljivom brzinom dok sam prelazi preko mokre trave da dođem u razred. Želio sam trčati – stvarno trčati, toliko brzo da nestanem, toliko brzo da poletim. Dio mene već je letio. Obukao sam jaknu dok sam ulazio u razred, pustio sam njen miris da pliva oko mene. Sada ću gorjeti - neka mi miris smanji osjetljivost . i onda će ga biti lakše ignorirati kasnije, kada ću biti s njom na ručku… Bilo je dobro što se profesori više nisu trudili da me prozivaju. Danas je možda dan kada bi me uhvatili nepripremljenog i bez odgovora. Um mi je jutros bio na toliko mjesta; jedino mi je tijelo u učionici. Naravno da sam gledao Bellu. To je postajalo prirodno – automatsko kao disanje. Čuo sam njen razgovor s obeshrabrenim Mikeom Newtonom. Brzo je usmjerila razgovor na Jessicu i toliko sam se nasmijao da je Rob Sawyer, koji je sjedio desno od mog stola, vidljivo ustuknuo i spustio se niže u stolicu, dalje od mene. Uh. Grozno. Pa, nisam se posve izgubio. Nesvjesno sam motrio i Jessicu, gledao njene fine reakcije na Bellu. Jedva sam čekao na četvrti sat, deset puta željnije i uzbuđenije kao ljudska djevojka koja želi svježi trač. A stalno sam slušao i Angelu Weber. Nisam zaboravio na zahvalnost koju sam osjećao – za to što nije mislila ništa osim dobrih stvari o Belli za pomoć prošlu večer. Pa sam čekao cijelo jutro, tražio sam nešto što je željela. Pretpostavio sam da će biti lako; kao bilo koji drugi čovjek, morala je postojati neka sitnica ili igračka koju je željela. Više njih, najvjerojatnije. Anonimno bih joj to ostavio i bili bismo kvit. Ali Angela se pokazala neshvatljivom skoro kao i Bella sa svojim mislima. Bila je neobično zadovoljna za tinejdžericu. Sretna. Možda je to razlog za njenu neuobičajenu uljudnost – bila je jedna od rijetkih ljudi koji su imali što su htjeli i htjeli što su imali. Kada nije davala pažnju profesorima i bilješkama, mislila je o malim blizancima koje je ovaj tjedan vodila na plažu – očekivala je njihovo veselje sa skoro srećom kakvu osjećaju majke. Često se brinula za njih, ali nije ju to smetalo… To je bilo vrlo lijepo. Ali mi baš i nije pomoglo. Moralo je postojati nešto što želi. Samo ću morati nastaviti tražiti. Ali kasnije. Bilo je vrijeme za Bellin sat trigonometrije s Jessicom. Nisam gledao kamo idem dok sam išao prema engleskom. Jessica je već bila na svom mjestu, obje noge su joj nestrpljivo tapkale po podu dok je čekala Bellin dolazak. Suprotno, jednom kad sam sjeo na svoje dodijeljeno mjesto u učionici, postao sam potpuno miran. Morao sam se podsjetiti da se katkad počnem vrpoljiti. Da nastavim predstavu. Bilo je teško, misli su mi bile tako fokusirane na Jessicine. Nadam se da će obratiti pažnju, da mi stvarno pročita Bellino lice. Jessicino tapkanje ne pojačalo kad je Bella ušla u prostoriju. Ona izgleda…neraspoloženo. Zašto? Možda se ništa ne događa s Edwardom Cullenom. To bi bilo razočaranje. Osim ako…onda je on još slobodan…ako se odjednom zainteresirao za izlaženje, neću imati ništa protiv ako mu pomognem s tim… Bellino lice nije izgledalo neraspoloženo, izgledalo je kao da se opire. Brinula se – znala je da ću čuti sve ovo. Nasmijao sam se. ''Reci mi sve!'' Zahtijevala je Jessica dok je Bella slagala jaknu preko naslona stolice. Kretala se promišljeno, nerado. Uh, tako je spora. Prijeđimo na sočne stvari! ''Što želiš znati?'' rekla je Bella sjedajući na mjesto. ''Što se dogodilo sinoć?'' ''Častio me večerom i onda odvezao kući.'' I onda? Ajde, mora biti više od toga! U svakom slučaju laže, znam to. Navest ću je na to. ''Kako si došla kući tako brzo?'' Gledao sam kako Bella prevrće očima sumnjičavoj Jessici. ''Vozi kao manijak. Bilo je užasno.'' Malo se nasmijala, a ja sam se glasno nasmijao prekidajući gosp.Masona u najavama. Pokušao sam pretvoriti osmjeh u kašalj, ali nisam nikoga zavarao. Gosp.Mason me pogledao ljutitim pogledom, ali nisam se ni trudio pročitati misli koje stoje iza njega. Slušao sam Jessicu. Huh. Zvuči kao da govori istinu. Zašto me tjera da ovo izvlačimo iz nje, riječ po riječ? Ja bih se hvalila iz sveg glasa da sam ona. ''Je li bilo kao spoj – jesi li mu rekla da se tamo nađete?'' Jessica je gledala iznenađenje koje je prelo preko Bellina lica i bila je razočarana vidjevši koliko je iskreno. ''Ne – i ja sam bila vrlo iznenađena kad sam ga vidjela tamo,'' rekla joj je Bella. Što se događa?? ''Ali dovezao te u školu danas?'' mora biti još nešto u priči. ''Da – i to je bilo iznenađenje. Primijetio je sinoć da nemam jaknu.'' To i nije zabavno, pomislila je Jessica, ponovno razočarana. Bio sam umoran od njenog ispitivanja – htio sam čuti nešto što još nisam znao. Nadao sam se da neće biti previše nezadovoljna pa da preskoči pitanja na koja sam čekao. ''Pa, hoćete li ponovno izaći?'' pitala je Jessica. ''Ponudio se da me odveze u Seattle u subotu jer misli da moj kamionet to ne može podnijeti – broji li se to?'' Hmm. On svakako ide…pa brine se za nju, na neki način. Mora tu biti nešto s njegove strane, ako ne s njene. Kako je TO moguće? Bella je luda. ''Da,'' odgovorila je Jessica na Bellino pitanje. ''Pa, onda,'' zaključila je Bella. ''Da.'' ''Vau…Edward Cullen.'' Sviđa li joj se on ili ne, ovo je velika stvar. ''Znam,'' uzdahnula je Bella. Ton njena glasa je ohrabrio Jessicu. Konačno – zvuči kao da razumije! Mora shvaćati… ''Čekaj!'' rekla je Jessica, odjednom se sjetila svoj najvažnijeg pitanja. ''Je li te poljubio?'' Molim te reci da. I onda opiši svaku sekundu! ''Ne,'' mrmljala je Bella, i onda pogledala dolje u svoje ruke, lice joj je postalo tužno. ''Nije to tako.'' Dovraga. Da bar…Ha. Izgleda da i ona to želi. Namrgodio sam se. Bella je izgledala uznemirena, ali to nije moglo biti razočaranje koje je pretpostavila Jessica. Nije mogla to željeti. Ne, znajući što zna. Ona ne želi biti toliko blizu mojih zubi. Ona je znala, imam otrovne zube. Zadrhtao sam. ''Misliš da će u subotu..?'' nastavila je Jessica. Bella je izgledala još frustriranije kad je rekla, ''Stvarno sumnjem.'' Da, ona to želi. To joj je loše. Je li mi se Jessica činila upravu zato što sam gledao kroz njenu perspektivu? Na pola sekunde me omela ideja toga što bi se dogodilo, iako nemoguće, da je poljubim. Moje usne na njenim usnama, hladan kamen na toplini, propusna svila… I onda ona umre. Protresao sam glavom, trepnuo i natjerao se da obratim pažnju. ''O čemu ste razgovarali?'' Jesi li i ti razgovarala s njim ili ga tjerala da ovako izvlači svaku informaciju od tebe? Snuždeno sam se nasmijao. Jessica nije bila daleko. ''Ne znam, Jess, o puno toga. Malo smo pričali o eseju za engleski.'' Vrlo malo. Više sam se nasmijao. Oh, DAJ. ''Molim te, Bella! Daj mi par detalja.'' Bella je oklijevala na trenutak. ''Pa…ok, imam jedan. Trebala si vidjeti kako mu se konobarica upucavala – to je bilo nemoguće. Ali on joj uopće nije pridavao pažnju.'' Kakav čudan detalj za podijeliti. Bio sam iznenađen što je Bella uopće primijetila. Izgledalo je kao nebitna stvar. Zanimljivo…''To je dobar znak. Je li bila zgodna?'' Hmm. Jessica je više mislila o tome nego ja. Mora da je to ženska stvar. ''Vrlo,'' rekla je Bella. ''I vjerojatno devetnaest ili dvadeset godina stara.'' Jessica se odmah sjetila spoja s Mikeom od ponedjeljka navečer – Mike je bio malo previše ljubazan prema konobarici koju Jessica nije smatrala nimalo lijepom. Odagnala je sjećanje, obuzdala ljutnju, i nastavila tražiti detalje. ''Još bolje. Mora da mu se sviđaš.'' ''I ja to mislim,'' rekla je polako Bella, i bio sam na rubu stolice, tijelo mi je bilo previše mirno. ''Ali teško je reći. Uvijek je tako tajnovit.'' To i nije bilo toliko očito i van kontrole kao što sam mislio. Ipak… ako netko vidi kao ona…. Kako nije shvatila da sam zaljubljen u nju? Prelazio sam kroz naše razgovore i bio skoro iznenađen što to nisam rekao naglas. Izgledalo je kao da su te riječi prijevod svake riječ između nas. Vau. Kako se sjedi preko puta muškog modela i vodi razgovor? ''Ne znam kako možeš biti tako hrabra da budeš nasamo s njim,'' rekla je Jessica. Preko Bellinog lica je prešao šok. ''Zašto?'' Čudna reakcija. Što je ona mislila da mislim? ''On je tako…'' Koja je prava riječ? ''Zastrašujući. Ne bih znala što bih mu rekla.'' Nisam mu mogla reći ni na engleskom danas ništa, a on je rekao dobro jutro. Mora da sam zvučala kao idiot. Bella se nasmijala. ''Imam i ja problema s koncentracijom dok sam s njim.'' Sigurno je pokušavala oraspoložiti Jessicu. Bila je skoro neprirodno samosvjesna dok je bila sa mnom. ''Oh, dobro,'' uzdahnula je Jessica. ''Nevjerojatno je zgodan.'' Bellino lice se odjednom ukočilo. Oči su joj sijevale kao kad potiskuje nepravdu. Jessica nije primijetila promjenu na izrazu njena lica. ''Na njemu ima mnogo više od toga,'' izletjelo je Belli. Ooh. Sada dolazimo već nekud. ''Stvarno? Kao što?'' Bella je na sekundu zagrizla usnicu. ''Ne mogu to točno objasniti,'' na kraju je rekla. ''Ali više je nego nevjerojatan iza lica.'' Odmaknula je pogled od Jessice. Oči su joj bile malo nefokusirane kao da gleda u nešto u daljini. Osjećao sam se onako kako se osjećam kada me Carlisle ili Esme hvale više nego što sam zaslužio. Slično, ali intenzivnije, iscrpnije. Prodaji gluposti negdje drugdje – ne postoji ništa bolje od tog lica! Osim možda tijela. Ajme. ''Je li to moguće?'' smijala se Jessica. Bella se nije okrenula. Nastavila je gledati u daljinu, ignorirajući Jessicu. Normalna osoba bi zurila. Možda ako pojednostavim pitanja. Ha ha. Kao da govorim vrtićancu. ''Pa, sviđa ti se, zar ne?'' Ponovno sam bio ukočen. Bella nije pogledala Jessicu. ''Da.'' ''Mislim, stvarno ti se sviđa?'' ''Da.'' Vidi to crvenilo! Jesam. ''Koliko ti se sviđa?'' zahtijevala je Jessica. Razred engleskog jezika je mogao izgorjeti u plamenovima i ne bih primijetio. Bellino lice je sada bilo svijetlo crveno – skoro da sam iz mentalne slike mogao osjetiti toplinu. ''Previše,'' šapnula je. ''Više nego se ja sviđam njemu. Ali ne vidim što tu mogu.'' Ajoj! Što je gosp.Varner sad pitao? ''Um – koji broj, gosp.Varner?'' Bilo je dobro da Jessica više nije ispitivala Bellu. Trebao sam minutu. Što je za ime svijeta djevojka sad mislila? Više nego se ja sviđam njemu? Kako je došla na to? Ali ne vidim što tu mogu? Što je to trebalo značiti? Nisam mogao naći racionalno objašnjenje za te riječi. Bile su osobito besmislene. Izgleda da ne mogu ništa uzimati zdravo za gotovo. Očite stvari, stvari koje su imale savršen smisao, nekako su se preokrenule i okrenula unazad u njenom bizarnom umu. Više nego se ja sviđam njemu? Možda još ne trebam isključiti instituciju. Bacio sam pogled na sat, stisnuo sam zube. Kako se par minuta može činiti toliko dugim za besmrtnika? Gdje mi je perspektiva? Čeljust mi je bila stisnuta kroz cijeli sat trigonometrije. Čuo sam više nje nego svog predavanja. Bella i Jessica nisu dalje pričale, ali Jessica je pogledala nekoliko puta prema Belli i jednom joj je lice bilo briljantno rumeno bez ikakvog naročitog razloga. Ručak nije mogao stići dovoljno brzo. Nisam bio siguran hoće li Jessica dobiti nešto od odgovora koje sam ja čekao kada završi sat, ali Bella je bila brža od nje. Čim se zvono oglasilo Bella se okrenula Jessici. „Na engleskom me Mike pitao jesi li što rekla o ponedjeljku navečer,“ Bella je rekla, osmijeh joj se rastezao na rubovima usana. Razumio sam što je ovo – obrana je najbolji napad. Mike je pitao o meni? Radost je odjednom ostavila Jessicin um mekšim, nezaštićenim, bez obične oštrine. ''Šališ se! Što si rekla?'' ''Rekla sam mu da si se odlično zabavila – i izgledao je zadovoljan.'' ''Reci mi točno što je rekao i tvoj točan odgovor.'' To je sve što ću dobiti od Jessice danas, očito. Bella se smijala kao da je mislila na istu stvar. Kao da je dobila rundu. Pa, ručak će biti druga priča. Biti ću uspješniji u dobivanju odgovora iz nje od Jessice, pobrinuti ću se za to. Jedva sam mogao podnijeti da povremeno čujem Jessicu kroz četvrti sat. Nisam imao strpljenja za njene opčinjene misli o Mikeu Newtonu. Bilo mi je dosta njega zadnja dva tjedna. Bio je sretan što je živ. Bezvoljno sam se kretao na sat tjelesnog s Alice, onako kako smo se uvijek kretali kada se radilo o fizičkim aktivnostima s ljudima. Ona je bila moja partnerica, naravno. Bio je prvi dan badmintona. Uzdahnuo sam od dosade njišući reket u sporim pokretima kako bi odbacio lopticu natrag na drugu stranu. Lauren Mallory je bila u drugom timu; promašila je. Alice je vrtjela reket kao palicu zureći u strop. Svi smo mrzili tjelesni, posebno Emmett. Igre u kojima se nešto baca, bile su uvrede njegovoj osobnoj filozofiji. Na tjelesnom je bilo gore no obično – osjećao sam se iziritirano kao Emmett uvijek. Prije no što mi je glava gotovo eksplodirala od nestrpljenja, trener Clapp završio je igru i poslao nas ranije van. Bio sam smiješno zahvalan što je preskočio doručak – novi pokušaj dijete – i stalna glad koja ga je natjerala da požuri napustiti kampus i nađe negdje masan ručak. Obećao si je kako će početi ponovno sutra… Ovo mi je dalo dovoljno vremena da dođem do zgrade za matematiku prije no Bellin sat završi. Uživaj, pomislila je Alice dok je odlazila naći se s Jasperom. Još samo nekoliko dana da budem strpljiva. Pretpostavljam da nećeš pozdraviti Bellu za mene, zar ne? Bijesno sam protresao glavu. Je su li svi vidovnjaci tako samodopadni? Fii, Biti će sunčano ovaj vikend. Možda bi želio promijeniti planove. Uzdahnuo sam i nastavio u suprotnom smjeru. Samodopadna, ali sigurno korisna. Naslonio sam se na zid do vrata, čekajući. Bio sam dovoljno blizu da sam mogao čuti Jessicine riječi kroz cigle kao i njene misli. ''Nećeš sjediti s nama danas, zar ne?'' izgleda tako…čudno. Kladim se da mi tonu toga nije rekla. ''Mislim da ne,'' odgovorila je Bella čudno nesigurno. Zar nisam obećao da ću provesti ručak s njom? O čemu razmišlja? Izišle su iz razreda zajedno i obje djevojke su bile iznenađene kada su me vidjele. Ali mogao sam čuti samo Jessicu. Lijepo. Vau. Oh, da, ovdje se događa više no što mi govori. Možda je nazovem večeras… Ili je možda ne bi trebala ohrabrivati. Huh. Nadam se kako će je brzo zaboraviti. Mike je sladak ali… vau. ''Vidimo se poslije, Bella.'' Bella je hodala prema meni te je stala korak od mene, još uvijek nesigurna. Koža joj je bila ružičasta preko jagodičnih kostiju. Znao sam je sada dovoljno kako bih bio siguran da nema straha iza njenog oklijevanja. Očito, ovdje se radilo o nekom bezdanu koji je zamislila između svojih i mojih osjećaja. Više no što se ja njemu sviđam. Apsurdno! ''Zdravo,'' rekao sam, odsječenog glasa. Lice joj je postalo veselije. ''Bok.'' Nije mislila reći ništa drugo, pa sam krenuo prema kafetriji, a ona je polako hodala pored mene. Jakna je upalila – njen miris nije bio udarac kao obično. Bilo je to samo pojačanje boli koji sam već osjećao. Mogao sam ga ignorirati više no što sam ikada smatrao da je moguće. Bella je bila nemirna u redu za čekanje, igrajući se rastreseno s patentom svoje jakne i nervozno se prebacujući s noge na nogu. Često bi bacila pogled na mene, ali kada bi srela moj pogled, pogledala bi dolje, izgledala je kao da joj je neugodno. Je li to bilo zato što je toliko ljudi zurilo u nas? Možda je mogla čuti glasne šapate – tračevi su danas bili u riječima jednako koliko i u mislima. Ili je možda shvatila iz moga izraza, da je bila u nevolji. Nije ništa rekla dok sam uzimao njen ručak. Nisam znao što voli – ne još – pa sam uzeo pomalo od svega. ''Što radiš?'' prosiktala je niskim glasom. ''Ne uzimaš valjda sve to za mene.'' Protresao sam glavom i pokazao pladanj na blagajni. ''Pola je za mene, naravno.'' Podigla je sumnjivo jednu obrvu, ali nije ništa više rekla dok sam plaćao hranu i otpratio je do stola gdje smo sjedili tjedan prije njenog katastrofalnog iskustva s ispitivanjem krvi. Činilo se kao mnogo više no nekoliko dana. Sada je sve bilo drugačije. Ponovno je sjela preko puta mene. Gurnuo sam pladanj prema njoj. ''Uzmi što god želiš.'' Ohrabrio sam je. Uzela je jabuku i okrenula ju u rukama, znatiželjnog izraza lica. ''Znatiželjna sam.'' Koje iznenađenje. ''Što bi napravio kada bi te netko izazvao da pojedeš hranu?'' nastavila je niskim glasom koji ljudske uši ne bi mogle čuti. Uši besmrtnika bile su druga stvar, kada bi obraćale pažnju. Trebao sam im nešto prije spomenuti…. ''Uvijek si znatiželjna.'' Požalio sam se. Pa dobro. Nije kao da to prije nisam morao jesti. To je bio dio pretvaranja. Neugodni dio. Posegnuo sam za najbližu stvar i zadržao njene oči dok sam odgrizao najmanji dio onoga što li je već to bilo. Bez gledanja, nisam mogao reći. Bilo je bljutavo i masno i odvratno kao i svaka druga ljudska hrana. Prožvakao sam brzo i progutao, nastojeći ne napraviti grimasu. Hrana se polako i neugodno kretala kroz moje grlo. Uzdahnuo sam na pomisao na to kako ću ju morati izbaciti natrag poslije. Odvratno. Bellin je izraz bio šokiran. Impresioniran. Htio sam preokrenuti očima. Naravno da smo usavršili takve obmane. ''Kada bi te netko izazvao da pojedeš zemlju, mogla bi, je li tako?'' Nos joj se namreškao i nasmijala se. ''Jesam jednom… na izazov. Nije bilo tako loše.'' Nasmijao sam se. ''Izgleda da i nisam iznenađen.'' Izgledaju kao da im je udobno, zar ne? Dobar govor tijela. Dat ću Belli moj dio poslije. Naginje se prema njoj baš onako kako bi trebao, da je zainteresiran. Izgleda zainteresirano. Izgleda… savršeno. Uzdahnula je Jessica. Njam. Sreo sam Jessicine znatiželjne oči, i pogledala je sa strane nervozno, brbljajući djevojci do sebe. Hmmm. Vjerojatno je bolje da ostanem na Mikeu. Stvarnost, ne maštarija… ''Jessica analizira sve što radim,'' informirao sam Bellu. ''Sve će ti priopćiti poslije.'' Ponovno sam odgurnuo pladanj njoj – pizza, shvatio sam – pitajući se kako je najbolje početi. Moje bivše frustracije bljesnule su kako su se riječi ponavljale u mojoj glavi: Više nego što se ja njemu sviđam. Ali ne znam što tu mogu. Uzela je griz istog komada pice. Zapanjilo me kako je puna povjerenja. Naravno, nije znala da sam otrovan – ali to što dijelimo hranu je neće ozlijediti. Ipak, očekivao sam da će me drugačije tretirati. Kao nešto drugo. Nikada nije – bar ne u negativnom smislu… Početi ću nježno. ''Pa konobarica je bila lijepa, je li?'' Ponovno je podignula obrvu. ''Zaista nisi opazio?'' Kao da ijedna žena može uhvatiti moju pažnju osim Belle. Apsurdno, ponovno. ''Ne, nisam obraćao pažnju. Imao sam mnogo toga na umu.'' No najmanje od svega je bilo prianjanje meke bluze…. Dobro je što je obukla taj ružni džemper danas. ''Jadna djevojka,'' rekla je Bella smijući se. Sviđalo joj se što mi konobarica ni na koji način nije bila interesantna. Mogao sam to razumjeti. Koliko sam puta razmišljao o tome da Mikea Newtona učinim invalidom na biologiji? Nije zbilja mogla vjerovati da njeni ljudski osjećaji, ostvarenje sedamnaest kratkih smrtnih godina, mogu biti jači od besmrtnih strasti koje se nakupljala u meni stoljećima. ''Nešto što si rekla Jessici…'' Nisam mogao zadržati glas opušten. ''Pa, to me muči.'' Odmah se krenula braniti. '' Ne čudim se što si čuo nešto što ti se ne sviđa. Znaš što kažu za one koji prisluškuju.'' Oni koji prisluškuju nikada ne čuju dobro o sebi, to se kaže. ''Upozorio sam te da ću slušati,'' podsjetio sam je. ''A ja sam tebe upozorila da ne želiš znati sve što mislim.'' Ah, mislila je o onome kada sam je rasplakao. Žaljenje mi je glas učinilo tanjim. ''Jesi. Ali nisi baš u pravu, ipak. Želim znati što misliš – sve. Samo bi želio… da ne misliš neke stvari.'' Još polu-laži. Znao sam da ne bih trebao željeti da je nju briga za mene. Ali jesam. Naravno da jesam. ''To je velika razlika,'' promumljala je, namrštivši mi se. ''Ali nije u tome stvar sada.'' ''Onda u čemu jest?'' Nagnula se prema meni, ruku lagano obavijenih oko vrata. To je privuklo moje oko – smelo me. Kako mora da je meka ta koža… Usredotoči se, naredio sam si. ''Zar ti uistinu misliš da se ja više sviđam tebi nego ti meni?'' pitao sam. Pitanje mi je zvučalo smiješno, kao da su riječi izokrenute. Oči su joj se raširile, disanje stalo. Tada je maknula pogled, brzo treptajući. Njen se dah pretvorio u tih šapat. ''Opet to radiš,'' promumljala je. ''Što?'' ''Zasljepljuješ me,'' priznala je i oprezno srela moje oči. ''Oh.'' Hmm. Nisam bio baš siguran što da napravim u vezi s tim. Niti sam bio siguran da je želim zasljepljivati. Još sam bio oduševljen što mogu. Ali to nije pomagalo tijeku razgovora. ''Nisi ti kriv.'' Uzdahnula je. ''Ne možeš si pomoći.'' ''Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?'' Zahtijevao sam. Zurila je u stol. ''Da.'' To je bilo sve što je rekla. ''Da, odgovoriti ćeš mi, ili, da, to stvarno misliš?'' nestrpljivo sam pitao. ''Da, zaista to mislim,'' rekla je bez da je pogledala gore. Bio je tu slab ton tuge u njenom glasu. Ponovno se zacrvenjela i njeni su se zubi nesvjesno micali kako bi mučili njenu usnu. Iznenada sam shvatio da je to njoj bilo jako teško priznati, jer je zaista vjerovala u to. A ja nisam bio ništa bolji od one kukavice, Mikea, tražeći je da potvrdi svoje osjećaje prije nego ja potvrdim svoje. Nije bilo bitno što se činilo kako je moja strana jako jasna. Nisam dopro do nje, stoga nisam imao ispriku. ''Nisi u pravu.'' Obećao sam. Mora čuti nježnost u mom glasu. Bella me pogledala, tupih očiju, nisu ništa odavale. ''Ne možeš to znati,'' prošaptala je. Mislila je da podcjenjujem njene osjećaje jer ne mogu čuti njene misli. Ali, zapravo, ona je podcjenjivala moje. ''Zašto to misliš?'' pitao sam se. Zurila je natrag u mene, s borom između obrva, grizući usne. Po milijunti put, očajnički sam želio da je samo mogu čuti. Gotovo da sam je počeo preklinjati da mi kaže s čime se bori, ali podigla je prst kako bi me spriječila da progovorim. ''Pusti me da razmislim,'' tražila je. Dok god je samo organizirala svoje misli, mogao sam biti strpljiv. Ili sam se mogao pretvarati da jesam. Pritisnula je ruke zajedno, prevrćući i okrećući svoje tanke prste. Gledala je svoje ruke kao da pripadaju nekom drugom dok je govorila. ''Pa, osim očitog,'' promumljala je. ''Ponekad… ne mogu biti sigurna – ja ne znam čitati misli – ali ponekad mi se čini kao da mi pokušavaš reći zbogom, dok govoriš nešto drugo.'' Nije pogledala gore. Uhvatila je to, nije li? Je li shvatila kako me samo slabost i sebičnost drži ovdje? Je li mislila lošije o meni zbog toga? ''Dobro zapažaš,'' izdahnuo sam i onda gledao u užasu kako bol prelazi preko njena lica. Požurio sam da proturječim njenoj pretpostavci. ''Baš zato si u krivu –'' počeo sam i onda zastao, prisjećajući se prvih riječi njenog objašnjenja. Mučile su me, premda nisam bio siguran jesam li ih dobro shvatio. ''Kako to misliš, 'očito'?'' ''Pa, pogledaj me,'' rekla je. I gledao sam. To je sve što sam stalno i radio. Što je time mislila? ''Sasvim sam obična,'' objasnila je. ''Pa, osim loših stvari, kao bliskih susreta sa smrću i što sam toliko nespretna da sam gotovo bespomoćna. I pogledaj sebe.'' Zagrijala je zrak put mene, kao da je govorila o nečem tako očitom, toliko da nije bilo potrebe to uopće govoriti. Mislila je da je obična? Mislila je da sam nekako bolji od nje? Po čijoj procijeni? Budalastih, ograničenog uma, slijepih ljudi kao što su Jessica ili gđa.Cope? Kako nije mogla shvatiti da je ona najljepše…. najizvrsnije…. Te riječi ionako nisu bile dovoljne. I nije imala pojma. '' Ti baš i ne vidiš sebe jasno, znaš,'' rekao sam joj. ''Priznati ću da si u pravu oko loših stvari…'' nasmijao sam se bez humora. Nisam smatrao zlu sudbinu koja ju je progonila smiješnom. Nespretnost, je pak, bila pomalo smiješna. Mila. Bi li mi vjerovala kada bi joj rekao kako je lijepa iznutra i izvana? Možda bi je usporedba malo više uvjerila.''Ali ti nisi čula što je svaki ljudski dečko mislio na dan tvog dolaska.'' Ah, nada, uzbuđenje, nestrpljivost tih misli. Brzina kojom bi se pretvorile u nemoguće maštarije. Nemoguće, jer nije željela ni jednog od njih. Ja sam bio taj kome je rekla da. Moj osmijeh mora da je bio samodopadan. Njeno je lice bilo prazno od iznenađenja. ''Ne vjerujem u to,'' promumljala je. ''Vjeruj mi bar samo jednom – ti si suprotno od običnog.'' Samo njeno postojanja bilo je dovoljno da opravda postojanje cijelog svijeta. Nije bila naviknuta na komplimente, mogao sam to vidjeti. Još jedna stvar na koju će se morati naviknuti. Zarumenjela se i promijenila temu. ''Ali ja ne govorim zbogom.'' ''Zar ne vidiš? To dokazuje da sam u pravu. Ja marim više, jer ako to mogu učiniti…'' Hoću li ikada biti dovoljno nesebičan da napravim pravu stvar? Protresao sam glavu u očaju. Morat ću naći snage. Zaslužila je život. Ne ono što je Alice vidjela da dolazi po nju. ''Ako je odlazak prava stvar za napraviti…'' I morala je to biti prava stvar, zar nije? Nije bilo nikakvog nemarnog anđela. Bella nije pripadala meni. ''Onda ću povrijediti sebe, kako bi se spriječio da povrijedim tebe, da ti budeš sigurna.'' Kako sam rekao te riječi želio sam da budu istinite. Zurila je u mene. Moje su je riječi nekako uspjele razljutiti. ''I ti misliš da ja neću napraviti isto?'' zahtijevala je bijesno. Tako bijesna – tako meka i lomljiva. Kako bi ona ikada mogla koga povrijediti? ''Nikada nećeš morati birati,'' rekao sam joj, utučen ponovno velikom razlikom između nas. Zurila je u mene, briga joj je zamijenila ljutnju u očima ističući mali nabor između njih. Nešto je uistinu krivo s poretkom svemira ako netko tako dobar i lomljiv nije zavrijedio anđela čuvara da je čuva od nevolja. Pa, pomislio sam s crnim humorom, bar ima vampira čuvara. Nasmijao sam se. Kako sam volio svoju ispriku da ostanem. ''Dakako, to što te pokušavam održati sigurnom, počinje se činiti kao cjelodnevni posao koji zahtjeva moju stalnu prisutnost.'' Ona se nasmijala, također. ''Nitko me nije pokušao srediti danas,'' rekla je tiho i onda se njeno lice zamislilo na pola sekunde i oči su joj opet postale nečitke. ''Još,'' suho sam dodao. ''Još,'' složila se na moje iznenađenje. Očekivao sam da će poreći ikakvu potrebu za zaštitom. Kako može? Sebični kreten! Kako nam ovo može raditi? Rosaliein probadajući mentalni vrisak razbio je moju koncentraciju. ''Polako, Rose,'' čuo sam Emmettov šapat preko cijele kafeterije. Ruke su mu bile oko njenih ramena, držeći ju čvrsto na njegovoj strani – obuzdavajući je. Oprosti, Edward, pomislila je Alice tiho. Shvatila je kako Bella zna previše iz vašeg razgovora… i, pa, bilo bi gore da joj nisam rekla istinu odmah. Vjeruj mi to. Bacio sam pogled na mentalnu sliku koja je slijedila i što bi se dogodilo da sam rekao Rosalie da Bella zna da sam ja vampir kod kuće, gdje se Rosalie nije morala pretvarati. Morat ću sakriti svog Aston Martina negdje van države ako se na smiri dok škola ne završi. Prizor mog najdražeg auta, iskomadanog i zapaljenog me uzrujao – premda sam znao da sam zaslužio kaznu. Ni Jasper nije bio sretniji. Poslije ću se zabaviti ostalima. Imao sam tako malo vremena da budem s Bellom i nisam ga mislio potratiti. Čuo sam Alice kako me podsjeća da imam nekog posla. ''Imam još jedno pitanje za tebe,'' rekao sam isključujući Rosaline mentalne histerije. ''Pucaj,'' Rekla je Bella smiješeći se. ''Moraš li stvarno u Seattle ovu subotu, ili je to samo isprika da izbjegneš odbijati sve svoje udvarače?'' Napravila je grimasu. ''Znaš, još ti nisam zaboravila za Tylera. Ti si kriv što je on uvjerio sebe da ide na ples sa mnom.'' ''Oh, našao bi on priliku pitati te i bez mene – ja sam samo zapravo želio vidjeti tvoje lice.'' Nasmijao sam se sada, sjetivši se njenog užasnog izraza. Ništa što sam joj ikada rekao o svojoj tamnoj priči nikada je nije učinilo da izgleda tako užasnuto. Istina je nije plašila. Željela je biti sa mnom. Zbunjujuće.. ''Da sam te ja pitao, bi li me odbila?'' ''Vjerojatno ne,'' rekla je. ''Ali bih ti otkazala poslije – odglumila bolest ili iščašeni gležanj.'' Kako čudno. ''Zašto bi to napravila?'' Protresla je glavom kao da je razočarana što nisam odmah shvatio. ''Nikada me nisi vidio na tjelesnom, pretpostavlja, ali mislila sam kako ćeš shvatiti.'' Ah. ''Misliš li ti na to da ne možeš hodati preko ravne, stabilne površine bez da nađeš nešto na što ćeš zapeti?'' ''Očito.'' ''To ne bi bio problem. Sve je u vođenju.'' Na bistri djelić sekunde, bio sam preplavljen idejom kako je držim u svojim rukama na plesu – gdje bi sigurno nosili nešto lijepo i profinjeno, a ne ovaj grozan džemper. Sa savršenom jasnoćom, sjetio sam se kakav sam imao osjećaj držeći njeno tijelo pod svojim nakon što sam je odbacio s pravca dolazećeg kombija. Jače od panike i očaja ili razočaranja mogao sam se sjetiti tog osjećaja. Bila je tako topla i meka, savršeno pristajući u moj kameni oblik… Trgnuo sam se natrag iz tog sjećanja. ''Ali nikada mi nisi rekla – '' brzo sam rekao sprečavajući ju da se prepire sa mnom oko njene nespretnosti, kao što je očito namjeravala. ''Jesi li odlučila po pitanju odlaska u Seattle, ili bi ti smetalo da radimo nešto drugo?'' Neiskreno – dajem joj izbor bez da sam joj dao opciju da provede dan bez mene. Ne baš pošteno od mene. Ali obećao sam joj nešto sinoć… i sviđala mi se ideja da ga ispunim – jednako koliko me ta ideja užasavala. Sunce će sjati u subotu. Mogao sam joj pokazati pravog sebe, ako sam bio dovoljno hrabar izdržati užas i gađenje. Znao sam baš dobro mjesto gdje bih napravio taj rizik… ''Otvorena sam za mogućnosti,'' Bella je rekla. ''Ali morala bih te zamoliti za uslugu.'' Potvrđen da. Što bi ona željela od mene? ''Što?'' ''Mogu li ja voziti?'' Je li ovo njen pojam humora? ''Zašto?'' ''Pa, većinom zato što sam rekla Charlieu da idem u Seattle, naglasio je pitanje da li idem sama, a u to vrijeme sam mislila tako. Kada bi pitao ponovno, vjerojatno ne bih lagala, ali ne mislim da će opet pitati, a ako ostavim kamionet kod kući, to će samo nepotrebno povući temu. Također, i zato što me tvoja vožnja plaši.'' Preokrenuo sam očima prema njoj. ''Od svih stvari koje bi te mogle plašiti u vezi mene, ti se brineš oko moje vožnje.'' Zbilja, njen je mozak radio naopako. Protresao sam glavom, užasnut. Edwad, pozvala je Alice hitno. Iznenada sam gledao u svijetli krug sunčeva svjetla, uhvaćen u Aliceinu viziju. To je bilo mjesto koje sam dobro poznavao, mjesto na koje sam planirao odvesti Bellu – mala livada na koju nikad nitko osim mene nije išao. Tiho, lijepo mjesto gdje sam mogao računati na to da ću biti sam – daleko od bilo kakvog traga ljudi tako da je čak i moj um mogao imati malo mira i tišine. Alice ga je također prepoznala, jer me vidjela tamo ne baš tako davno u drugoj viziji – jednoj od onih bliještećih, neodređenih vizija koje mi je Alice pokazala ono jutro kad sam spasio Bellu od kamioneta. U toj bljeskajućoj viziji, nisam bio sam. A sada je bilo jasno – Bella je bila sa mnom tamo. Pa, bio sam dovoljno hrabar. gledala je u mene, duge su joj plesale preko lica, oči su joj bile bezdane. To je isto mjesto, pomislila je Alice, njen um pun užasa koji nije odgovarao viziji. Napetost, možda, ali užas? Što je mislila, isto mjesto? I tada sam to vidio. Edward! Alice je brzo protestirala. Volim je, Edward! Opako sam je isključio. Nije voljela Bellu kao ja. Njena je vizija bila nemoguća. Pogrešna. Nekako je bila zaslijepljena, vidjela nemoguće. Nije prošlo ni pola sekunde. Bella je gledala znatiželjno u moje lice, čekajući da odobrim njen zahtjev. Je li vidjela bljesak straha ili je to bilo prebrzo za nju? Fokusirao sam se na nju, na naš nezavršen razgovor, gurajući Alice i njene slabe pogrešne vizije iz mojih misli. Nisu zavrjeđivale moju pažnju. Nisam uspio zadržati miran ton našeg razgovora, ipak. ''Zar ne želiš reći svom ocu da provodiš dan sa mnom?'' Pitao sam, tama mi je izlazila iz glasa. Odgurnuo sam vizije opet, pokušavajući ih odgurati dalje, spriječiti ih da bljeskaju u mojoj glavi. ''S Charliem, manje je uvijek više.'' Bella je rekla sigurna u tu činjenicu. ''Kamo idemo, uostalom?'' Alice je bila u krivu. Smrtno u krivu. Nije bilo šanse za to. I to je samo bila stara vizija, nije vrijedila sada. Stvari su se promijenile. ''Vrijeme će biti lijepo,'' rekao sam joj polako, boreći se protiv panike i neodlučnosti. Alice je bila u krivu. Nastaviti ću kao da nisam ništa vidio ni čuo. ''Pa, kloniti ću se od očiju javnosti… a ti možeš ostati sa mnom, ako želiš.'' Bela je shvatila odmah; oči su joj bile svijetle i željne. ''I pokazati ćeš mi što si mislio o suncu?'' Možda, kao toliko puta prije njena reakcija bude suprotna od očekivane. Nasmijao sam se na tu mogućnost, boreći se da se vratim na veseliji trenutak. ''Da. Ali…'' Nije rekla da. ''Ako ne želiš biti… sama sa mnom, radije bih ipak da ne ideš u Seattle sama. Uplašim se na pomisao nevolje koju bi mogla naći u tako velikom gradu.'' Usne su joj se stisnule; uvrijedila se. ''Pheonix je tri puta veći od Seattlea – samo u populaciji. U veličini – '' ''Ali čini se da nije došao red na tebe u Pheonixu.'' Rekao sam joj prekidajući joj opravdanja. ''Pa bih radije da ostaneš sa mnom.'' Mogla je ostati zauvijek a ni to ne bi bilo dovoljno. Ne smijem tako misliti. Nismo imali zauvijek. Sekunde koje su prolazile brojale su se više nego ikada prije; svaka ju je sekunda mijenjala dok sam ja ostajao netaknut. ''Pa, eto neće mi smetati da ostanem sama s tobom,'' rekla je. Neće – jer su njeni instinkti bili naopaki. ''Znam.'' Uzdahnuo sam. ''Ali ipak bi trebala reći Charlieu'' ''Zašto bi za ime svijeta trebala to napraviti?'' pitala je zvučeći užasnuto. Pogledao sam je, vizija koju nisam uspio odgurati mi je bolesno vrludala kroz glavu. ''Da mi daš mali poticaj da te vratim,'' prosiktao sam. Mogla mi je dati toliko – jednog svjedoka koji bi me prisilo da budem oprezan. Zašto mi je Alice baš sada tjerala svoje znanje? Bella je glasno progutala i gledala u mene na dug trenutak. Što je vidjela? ''Mislim da ću riskirati,'' rekla je. Uh! Je li je uzbuđivalo to što riskira život? Neki nalet adrenalina za kojim je žudjela? Namrštio sam se Alice, koja je srela moj pogled s prijetnjom. Pokraj nje Rosalie je bijesno režala, ali me nije mogla manje biti briga. Neka uništi auto. Bila je to samo igračka. ''Pričajmo o nečem drugom,'' predložila je Bella iznenada. Pogledao sam natrag u nju pitajući se kako može biti tako ravnodušna prema onom što je bilo bitno.Zašto me nije vidjela kao čudovište koje sam i bio? ''O čemu želiš razgovarati?'' Oči su joj poletjele lijevo pa desno kao da je provjeravala da nitko ne prisluškuje. Mora da planira predstaviti još jednu temu vezanu uz mit. Oči su joj se smrzle na trenutak i tijelo ukočilo, onda me pogledala. ''Zašto si otišao na Kozje Stijene prošli vikend… loviti? Charlie je rekao kako to nije dobro mjesto za planinarenje, zbog medvjeda.'' Tako nevažno. Gledao sam u nju, podižući jednu obrvu. ''Medvjedi?'' izdahnula je. Izvijeno sam se nasmijao, gledajući kako joj to sjeda. Hoće li je ovo natjerati da me shvaća ozbiljnije? Hoće li išta? Sabrala je izraz. '' Znaš, nije sezona medvjeda,'' rekla je ozbiljno, sužavajući oči. ''Ako pažljivije čitaš, zakoni se odnose samo na one koji love oružjem.'' Izgubila je kontrolu nad licem ponovno na trenutak. Usne su joj se otvorile. ''Medvjedi?'' rekla je opet, pokusno pitanje ovaj put radije nego izdisaj šoka. ''Grizli je Emmettu najdraži.'' Gledao sam njene oči, vidjevši kako joj ovo sjeda. „Hmm.“ Promumljala je. Zagrizla je pizzu, gledajući dolje. Prožvakala je razmišljajući i onda uzela piće. ''Pa,'' rekla je, konačno gledajući gore. ''Što je tebi najdraže?'' Pretpostavio sam da sam trebao očekivati nešto ovako, ali nisam. Bella je uvijek bila zanimljiva, u najmanju ruku. ''Puma,'' otvoreno sam odgovorio. ''Ah,'' rekla je neutralnim tonom. Otkucaji srca su joj nastavili mirno i ujednačeno, kao da raspravljamo o najdražem restoranu. Dobro, onda. Ako se željela ponašati da je ovo nište neuobičajeno… ''Naravno, moramo paziti da ne utječemo na okoliš nemarnim lovom,'' rekao sam joj glasa odriješenog, bolničkog. ''Pokušavamo se fokusirati na područja prenapučena predatorima – idući koliko god daleko treba. Ima uvijek dovoljno jelena ovdje i oni su dovoljni, ali gdje je zabava u tome?'' Slušala je s pristojno zainteresiranim izrazom, kao da sam ja učitelj koji drži predavanje. Morao sam se nasmijati. ''Da, zaista, gdje'' mirno je promumljala, uzimajući još jedan griz pizze. ''Rano proljeće je Emmettu najdraža sezona medvjeda,'' rekao sam nastavljajući s predavanjem. ''Tek se bude iz zimskog sna, pa su malo razdražljivi.'' Sedamdeset godina poslije i on još nije prešao preko toga što je izgubio prvi meč. ''Nema ništa zabavnije od razdražljivog grizli medvjeda,'' složila se Bella svečano kimajući. Nisam mogao zadržati cerek dok sam tresao glavom na njenu nelogičnu mirnoću. Morala me razuvjeriti. ''Reci mi što zaista misliš, molim te.'' ''Pokušavam to zamisliti – ali ne mogu,'' rekla je, pregib se pojavio između njenih očiju. ''Kako lovite medvjeda bez oružja?'' ''Oh, imamo mi svoje oružje,'' rekao sam joj i onda joj se blistavo široko osmjehnuo. Očekivao sam da će se povući, ali bila je veoma mirna gledajući me. ''Ali ne ono koje bi uzeli u obzir kad su pisali lovačke zakone. Ako si ikada vidjela napad medvjeda na televiziji, trebala ni moći zamisliti Emmeta kako lovi.'' Bacila je pogled na stol gdje su drugi sjedili i zadrhtala. Napokon. A onda sam se nasmijao sebi, jer sam znao kako je dio mene želio da ostane ravnodušna. Njene tamne oči su bile raširene i duboke i zurile su sada u mene. ''Jesi li i ti kao medvjed, također?'' pitala je gotovo u šapatu. ''Više kao lav, ili mi bar tako kažu,'' rekao sam joj pokušavajući zvučati odsječeno ponovno. ''Možda naše performanse upućuju na nešto.'' Usne su joj se malko povukle u kutu. ''Možda,'' ponovila je. A onda joj se glava nagnula u stranu i znatiželja je iznenada bila u njenim očima. '' Je li to nešto što ću moći vidjeti?'' Nije mi trebala Alice da si predočim ovaj užas – moja je mašta bila dovoljna. ''Ne nikako,'' zarežao sam na nju. Odmaknula se od mene očiju zbunjenih i uplašenih. Ja sam se odmaknuo također, želeći ostaviti mjesta između nas. Nikada neće vidjeti, zar ne? Neće učiniti ništa da mi pomogne da je održim na životu. ''Prestrašno za mene?'' pitala je, jednakog glasa. Njeno srce je, ipak, brže kucalo. ''Da je do toga, poveo bi te večeras,'' izgovorio sam kroz zube. ''Treba ti zdrava doza straha. Ništa ne bi bilo bolje za tebe.'' ''Onda zašto?'' zahtijevala je . Mračno sam zurio u nju, čekajući da se prepadne. Ja sam s bojao. Mogao sam jasno zamisliti Bellu uz mene dok lovim… Njene su oči ostale znatiželjne, nestrpljive, ništa više. Čekala je odgovor ne predajući se. Ali naš je sat istekao. ''Poslije,'' izletjelo mi je i ustao na noge. ''Zakasnit ćemo.'' Pogledala je oko sebe, dezorijentirana, kao da je zaboravila da smo za ručkom. Kao da je zaboravila da smo u školi – iznenađena što nismo sami na nekom privatnom mjestu. Točno sam razumio taj osjećaj. Bilo mi je teško sjetiti se ostatka svijeta kad sam sa njom. Ustala je brzo, zapinjući i prebacila torbu preko ramena. ''Poslije, onda'' rekla je i mogao sam vidjeti odlučnost po tome kako je namjestila usta, neće mi ovo zaboraviti. by:Petra & Mare
By your side | 39 | ♥
|
